Odavno nešto nije izazvalo toliko turbulencija i negativnih reakcija kao katastrofalna ekološka situacija koja je trenutno u Petnjici.
Porazno da poraznije ne može biti je i sama činjenica da smeće u raznim oblicima zvanično završava u potocima, baca se u rijekama, na strminama pored puteva, u posljednje vrijeme se zakopava po okolnim šumama i odlaže čak na otvorenim raskrsnicama (Gusare).
Bolesno da bolesnije nema.
Ovdje se ne radi samo o postupku neznavenog i aljkavog pojedinca ili nesavjesne manje grupe građana, ovdje se zvanično radi o Opštinskom javnom komunalnom preduzeću, koje na taj način odlaže otpad. Zahvaljujući nestručnosti i neznanju ljudi koji su zaduženi, na kraju i plaćeni da nađu adekvatno riješenje upravljanjem sirovinskog otpada, oni krijući od građana, dupki pune i krcato natovarene kamione sa tim smećem, pune u već pripremljene i taze iskopane rupe po skrivenim šumama i nedaleko udaljenim planinama, odlažu i zatrpavaju taj otpad.
Pored svih resursa koje Opština, kao drugi najveći administrativni organ u jednoj državi, posjeduje i može da koristi, ona je izabrala najgore, od najgorih mogućih riješenja. Da zakopava smeće.
Ta praksa zakopavanja smeća, ima i svoju hijerarhijsku vertikalu odgovornih ljudi, kako od onih koji bagerima kopaju te rupe, i onih koji kamionima dovoze to smeće, tako do onih koji su im direktno naredili te i takve radnje, pa sve do onih koji su to zvanično odobrili nalogodavcima.
U tom lancu nikako nesmijemo zanemariti i ulogu samih stanovnika Petnjice, koji, priznaćemo nemaju izraženu svijest o tom problemu, i odlažu smeće gdje god stignu, što dalje od svoje kuće.
Garantujem da se penjući se uz tu komandnu spiralu dolazi do direktora komunalne službe u Petnjici, a neizbiježno na vrhu odgovornosti se dolazi do samog predsjednika Opštine Samira Agovića, koji je nezaobilazna alfa i omega i otac svih nedjela na Bihoru.
Poznato je, da na nivou države postoje i regionalni centri koji imaju svoje deponije, na kojima Opštine imaju pravo, predpostavljam uz neku finansijsku nadoknadu, da odlažu otpad. Te deponije su jedno neopisano ruglo i bezmalo predstavljaju obraz države u kojoj živimo, ali i kao takve imaju svoju funkciju, da se to smeće gomila na jednom mjestu, a ne da bude razbacano svuda naokolo.
Nekoliko savjesnih građana okupljenih oko grupe EKO Petnjica, nekoliko puta je preko javnog medijskog prostora upozoravala na štetne posljedice ovakog odlaganja otpada, čak do trajnih i nesagledivih posljedica ukoliko smeće dođe u kontakt sa aktivnim izvorima pijaće vode kojom se napaja Bihor. Pitanje je dana kada će se to desiti, i kada ćemo u nepovrat izgubiti i ovo malo čiste vode koju Samir i njegova ekipa, do sada nijesu uspjeli zagaditi. Da ironija bude veća, upravo ih je naš aktivista Isad M. raskrinkao i uhvatio gdje su zatrpavali rupe napunjene smećem, koje su bile iznad alternativnih podzemih tokova pijaće vode. Taj slučaj je proslijeđen Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, koji je u jednom šizofrenom odgovoru napisao da: ekološka inspekcija nema nadležnosti za vršenje inspekcijskog nadzora Opštinskih komunalnih službi.
Ko je onda ima?
Kome da se sljedeći put obratimo?
Apsurd kakav nije poznat vremenu u kojem živimo. Prostoru svakako jeste, ali se suštinski kosi sa vremenom koje na svakom koraku vidno, glasno i jasno ekologiju postavlja na prioritetno mjesto.
U koliko se ne varam, i u poglavljima na putu učlanjenja Crne Gore u Evropsku uniju, postoje jasne smjernice i tačke koje se tiču ekologije i zaštite životne sredine.
Tu smo ga ugasili za sva vremena.
To vam je isto kao, kad na graničnim prijelazima ulazite u našu državu i svuda su izlijepljeni plakati o suzbijanju korupcije, i mole svakog ko je primijeti da je prijavi, a desetak koraka naprijed vas sačeka carinik koji vas opušteno pita, šta ste njemu donijeli i glatko vam traži 20 Eura.
Naš prostor, prostor Bihora, odavno trpi sve moguće represije izazvane nedostatkom inteligencije ljudi koji ga vode i koji upravljaju svim polugama moći na lokalu.
Do nedavno prepoznat kao kutak netaknute prirode i izvora čiste, pijaće čak i ljekovite vode, Bihor sigurno postaje septička jama regiona, crna ekološka tačka.
Krenimo redom.
Sirovinski otpad u narodu ustaljenog imena – smeće, nije pojava od juče, njega je uvijek bilo, ali složit ćemo se u znatno manjim količinama. Ranije je to najčešće bio karton, papirni džakovi, staklena ambalaža, poneka guma i vrlo malo plastike, za koju su naši stari nalazili prinudno riješenje – sagorijevanje. Znamo da nije bilo idealno, ali je bilo podnošljivo racionalno riješenje.
Danas kada je potrošačka moć građana znatno veća, naglo se povećala i potreba za neprestanim kupovanjem, obično atrikala koji su raznorazno i glomazno upakovani, što nakon konzumacije za sobom ostavlja ogromne količine otpada tj. smeća. Da se primijetiti da jedna kutija običnog keksa je okolo umotana u celofan, pa ima onu kartonsku kutiju i unutra još i ono plastično kućište, za moj ukus – previše.
No nije tu samo taj obični i jednostavni otpad, tu imamo ogroman broj otrovnog, hemijskog, pa čak i zaraznog otpada (iz lokalne ambulante). Znamo šta se desilo pastrmkama u Popči i Lješnici. Tu je i građevinski otpad, koji lokalne građevinske firme svojim kamionima istresaju čim zamaknu iza krivine, i sklone se od pogleda.
Savremeni i uređeni sistemi imaju odgovor za te pojave, stručno se zove reciklaža.
Dok to savremeno riješenje ne dođe kod nas moramo naći drugo.
Pojavila se i ideja o jednom sastanku članova EKO Petnjica sa odgovornim ljudima iz Opštine u cilju iznalaženja trajnog riješenja za ovo pitanje. U samom razgovoru sa jednim mojim ahbabom, on mi reče: ”preveslat će vas Samir ko ništa, vi ste male mace za njega, šta ga košta da vas slaže kao i uvijek i za sve do sada“?
Ja sam mu ovo glasno rekao: ”da je ekologija posljednja linija odbrane Bihora, i ja mu nećemo dozvoliti po cijenu života da više radi ovo što je radio do sada. Kad ovim permanentnim nepočinstvima uništava naše živote, nećemo mu dopustiti da uništi našoj djeci i našim unucima“.
Postavio bih mu otvoreni ultimatum, ili će za mjesec dana da nađe trajno riješenje ili će pred svojim nosom ili trbuhom, imati brojne televizijske i novinske ekipe koje će danima špartati po Bihoru i dodatno slikavati i snimati sve moguće katastrofe za koje je direktno odgovoran.
A oni te senzacije jedva čekaju, od toga žive.
Uz to postoji, kao neoborivi dokaz, toliko slikanog i snimljenog materijala koji ćemo kao grupa građana, na to imamo potpuno pravo, naravno preko advokata predati tužbu državnim organima koje će uz ogroman medijski pritisak, biti primorani da reaguju.
Ako ovo bahato i neodgovorno razbacivanje smeća konačno ne ujedini Bihorce, da počnu stvarati zdravu bazu za promjenu vlasti i definitivno ne shvate da ih ovo trenutno političko rukovodstvo vodi glavačke u sveobuhvatnu propast, onda mi nikako nije jasno kad će, i da li će to ikad shvatiti.
Nemoj da se iznenade da za koju godinu zajedno sa sve Samirom do zavrat grcaju u svom izmetu.
