Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pisati o Fehimu (Muratovom) Džogoviću znači suočiti se sa ograničenjem svake riječi i svake stranice. Koliko god redova ispisao, ostaje ośećaj da je to samo jedan mali fragment jedne velike arabeske, tek uvezani konac u bogatom i slojevitom vezu njegovog života i stvaralaštva. Ovaj tekst ne pretenduje da obuhvati sve što je autor uradio i ostavio iza sebe, već da naglasi nekoliko momenata biografskih, spisateljskih i ljudskih koji ga čine neizostavnom ličnošću u kulturno-istorijskoj enciklopediji Bošnjaka i Sandžaka.
Fehim Džogović rođen je 1949. godine u Laholu kod Bijelog Polja, Sandžak, Crna Gora. Po obrazovanju učitelj, po vokaciji istraživač i publicista, a po unutrašnjem ośećaju čovjek kulture i śećanja. Od 1972. do aprila 1992. radio je u Šerićima kod Zenice, đe se istakao u pedagoškom i kulturnom radu. Osnovao je prvu biblioteku u tom selu, a za svoj trud i entuzijazam dobio je brojna priznanja. Početkom aprila 1992, kada je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, sa porodicom je izbjegao u Švedsku, đe je nastavio svoj prosvjetni i istraživački rad, vezujući svoj život za knjige, đecu i kulturu pamćenja.
Moj lični susret sa Fehimom Džogovićem na Lovćenu polovinom avgusta ostavio je dubok utisak. Došao je u pratnji svoje supruge Bele Džogović, takođe spisateljice. U srdačnom razgovoru, ispod vrhova koji pamte burne epohe Crne Gore, govorili smo o istoriji, o kulturi, ali i o onim najtežim stranicama bošnjačkog naroda. U tom trenutku, dok mi je poklanjao svoje dragocjene knjige iz edicije “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945”, osjetio sam da sam primio više od darovanih knjiga primio sam povjerenje i obavezu da i sam nastavim biti svjedok.
Njegova biografija potvrđuje da nije riječ samo o autoru, već i o čovjeku koji je čitav život uložio u misiju da se sačuvaju imena, priče i tragovi ljudi. Od prvog udžbenika na bosanskom jeziku na Kosovu (Početnica, 2002), preko monografija o bratstvima Džogovića, Bakija, Mahmutovića i Isovića, pa do višegodišnjeg istraživačkog rada na popisima stradalih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu svaka stranica njegovog djela nosi pečat odgovornosti i ljubavi prema istini. Pisati o njemu znači pisati i o jednom vremenu, i o jednoj kulturi sjećanja koja je decenijama bila potiskivana, zapostavljana, pa i svjesno zapostavljana i uništavana. Zato njegove knjige čine ličnu snagu i lični doprinos koji prevazilazi aktuelni trenutak one su arhiv savjesti, biblioteka bola, ali i temelj budućeg pomirenja zasnovanog na istini. A da li će pomirenja biti zavisi od nas samih koliko smo svjesni da pamtimo podśećamo, praštamo ali i ne zaboravljamo.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945. KNJIGA I – DOKUMENTI
Prvi tom „Bijele knjige“ okuplja pedeset dokumenata i jedan prateći prilog, grupisanih tako da oslikavaju ideološki okvir, vojne naredbe, sporazume i izvještaje, kao i poslijeratne popise žrtava. Knjiga otvara zloglasni Projekat Stevana Moljevića (30. juni 1941), program „Velike Srbije“ u obnovljenoj Jugoslaviji. Time se jasno pokazuje kako su kasniji zločini imali ideološku matricu. Slijedi Program četničkog pokreta (septembar 1941), pa naredbe i instrukcije Draže Mihailovića, uključujući postavljanje Pavla Đurišića za komandanta Limskih i sandžačkih četnika. Džogović pažljivo bira dokumente koji razotkrivaju saradnju četnika s Italijanima (sporazum u Podgorici, izvještaji Bajovih komandanata, dogovori sa okupacionim vlastima). Ovo ruši mitove o „patriotskom pokretu“ i pokazuje stvarnu matricu dogovor sa okupatorom zarad obračuna sa Muslimanima i partizanima. Posebno potresni su izvještaji Pavla Đurišića iz 1942–1943. o „pokolju Muslimana“ u Bjelopoljskom, Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu. Sam je Draži Mihailoviću podnosio bilanse mrtvih, opisujući masovne pokolje kao „uspješno izvršene akcije“. Ti dokumenti čine srž knjige tu se istina više ne može relativizovati. Tu su i britanski povjerljivi izvještaji, američki izvještaj o četničkoj kolaboraciji, pa čak i albanski arhivski zapisi o zločinima četnika u Bihoru. Ovi dokumenti daju šire poglede istina o Sandžaku nije bila nepoznata ni u Londonu, ni u Vašingtonu, ni u Tirani.
Knjiga donosi i poslijeratne dokumente spiskove narodnih neprijatelja, formulare žrtava rata za naknadu štete, popise iz državnog arhiva Jugoslavije, takođe svjedočenja Slobodana Jakovljevića o ubistvima 1943. godine. Time se luk zatvara: od ideoloških projekata 1941. do svjedočanstava i pravnih postupaka nakon 1945.
Ova knjiga se ne može čitati kao obično štivo. Ona je dokumentarna hronika, đe svako poglavlje svjedoči o planiranju i izvršenju genocidnih politika. Njena snaga nije u lirici, već u sistematskoj preciznosti datumi, naredbe, potpisi, izvještaji. Džogović ne komentariše patetično on izlaže dokaze. Upravo zato knjiga ima snažan karakter. Istorijski dokument pokazuje kako je ideja „Velike Srbije“ prevedena u konkretne zločinačke naredbe i masovne pokolje. Moralna knjiga jer svaka naredba i izvještaj nose za sobom krvave tragove ljudi čija imena stoje u kasnijim publikacijama „Bijele knjige“. Dok listam stranice, shvatam da jeziva ogoljenost jezika u izvještajima strašnije odzvanja od bilo kakvog patetičnog opisa. Kada Pavle Đurišić piše Draži Mihailoviću o „pokolju Muslimana“, kada brojevi mrtvih stoje kao redovni izvještaj tada shvatamo da je zlo najjezivije kad je birokratski upakovano. Fehim Džogović ovom knjigom pokazuje da je istina ponekad teža od književnog izraza, i da je jedina forma dostojna žrtava dokaz. „Dokumenti“ nisu književno djelo u klasičnom smislu, ali jesu književnost pamćenja jer svako ime, svaka naredba, svaki izvještaj čine veliku priču o stradanju i zaboravu.
KNJIGA BJELOPOLJSKI SREZ U BIJELOJ KNJIZI ŽRTAVA SANDŽAKA
Druga knjiga u ediciji Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945, posvećena Bjelopoljskom srezu, jedno je od najmonumentalnijih djela bošnjačke i sandžačke istoriografije. Na čak 870 stranica, Fehim Džogović je sabrao i sistematizovao imena, dokumenta, izvještaje i śedočanstva, vraćajući u pamćenje hiljade ugašenih života. Ovaj obim nije samo statistika to je mjera bola jedne zajednice, ali i mjera istraživačkog podviga autora. Džogović je decenijama radio na prikupljanju građe pretraživao državne i lokalne arhive, iščitavao vojne naredbe i poslijeratne zapisnike, ukrštao dokumente sa porodičnim svjedočenjima, provjeravao godine i okolnosti smrti. Svaki podatak je morao biti potvrđen, svaka greška ranijih popisa ispravljena. Taj ogroman trud i istrajnost učinili su da knjiga dobije oblik jedinstvenog dokumenta arhiva savjesti u kojem nema mjesta zaboravu.
Knjiga je pažljivo strukturisana. U uvodnim poglavljima obrađene su italijanska i njemačka okupatorska vlast u Bjelopoljskom srezu, zatim djelovanje narodnooslobodilačkih odreda i brigada (Treća i Četvrta sandžačka, muslimanske partizanske jedinice), kao i uloga četničkih formacija koje su počinile masovne zločine nad civilima. Posebno mjesto zauzima poglavlje o prvom velikom zločinu Limskih i sandžačkih četničkih odreda, koje je ušlo u bolno sjećanka Bošnjaka-muslimana kao rana koja i danas boli. U nizu dokumenata koje je Džogović uvrstio u knjigu posebno se izdvajaju izvještaji Pavla Đurišića Draži Mihailoviću iz 1943. godine. U njima se surovo i gotovo tehnički nabraja „pokolj Muslimana u Bjelopoljskom srezu“, „uništenje muslimanskog življa u Čajničkom i Pljevaljskom srezu“, kao da je riječ o vojnom bilansu a ne o ljuckim životima, Te rečenice danas paraju svijest iza svake brojke stoje porodice, đeca, starci, cijela sela. Džogović nam pokazuje da zločin nije bio incident, već planska politika etničkog čišćenja.U kasnijim segmentima razmatra se i uloga muslimanskih milicija i vulnetara, čime se pokazuje složenost i tragičnost bošnjačkog položaja u vihoru rata.
Srce knjige čine spiskovi žrtava na stotinama stranica upisana su imena ljudi, sa godinama rođenja i smrti, mjestima i okolnostima stradanja. Svako ime vraćeno je iz zaborava, svaka porodica makar simbolično priznata kroz zapis. Tu knjiga prelazi granicu istoriografije i postaje bplno i tragično śjećanje u obliku knjig. Snaga ovog djela je višestruka ono je istovremeno istorijska hronika i etički testament. Džogović je uradio ono što su trebale raditi institucije i akademije načinio je registar bola cijelog Bjelopoljskog sreza. Njegova knjiga svjedoči da zločini nijesu samo prošlost, već i opomena, i da se pamćenje ne smije prepustiti ni stihiji ni zaboravu. 870 stranica Bjelopoljskog sreza ne samo da govore istinu već i pokazuju da se i najteža istina može ispisati, ako postoji istrajnost, hrabrost i moralna obaveza jednog čovjeka.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945 OPŠTINA PETNJICA
Treći tom monumentalne edicije Fehima Džogovića, Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945, posvećen je opštini Petnjica i obuhvata oko 150 stranica. Iako obimom manja u odnosu na prethodne knjige, ova monografija nosi ogromnu težinu ona svjedoči o herojskom otporu, civilnim žrtvama i ličnostima koje su obilježile ratne godine u Gornjem Bihoru.
Knjiga počinje poglavljima o Bihoru kao regiji i Petnjici, đe Džogović precizno smješta lokalnu zajednicu u širi istorijski i geografski okvir. Time pokazuje da Petnjica nije bila izolovana, već dio šireg prostora koji je u Drugom svjetskom ratu trpio ogromne gubitke. Gornji Bihor bio je poprište sukoba između partizanskih snaga, četničkih jedinica i okupatora, a bošnjačko stanovništvo se našlo u položaju stalne nesigurnosti između noža, deportacije i borbe za opstanak. Jedno od važnih poglavlja jeste „Organizovanje odbrane Gornjeg Bihora u Drugom svjetskom ratu“. Džogović ovdje detaljno opisuje kako su Bošnjaci iz ovog kraja, svjesni prijetnje istrebljenja, organizovali samoobranu. Posebno mjesto zauzima Rastoder porodica, simbol otpora i odlučnosti. Osman (Avdulah Muratov) Rastoder izdvaja se kao vojni i moralni oslonac naroda njegova borba nije bila samo borba za teritoriju, već za opstanak bošnjačkog naroda u Bihoru. On i njegovi saborci stali su naspram daleko jačih neprijateljskih snaga, svjesni da se bore za goli život svojih porodica i sela. Njihov otpor je imao je veliko značenje vojničko, jer su uspjeli zaustaviti neprijateljske nalete, i simboličko, jer su pokazali da Bošnjaci nijesu samo pasivne žrtve, već i subjekti otpora. Odbrana Gornjeg Bihora ulazi u sjećanje naroda ali i istoriografije kao čin otpora genocidu. Džogović, kroz arhivsku građu i svjedočenja, oživljava te trenutke i vraća dostojanstvo ljudima koji su nerijetko marginalizovani u širim istorijskim prikazima. Poglavlje o Samostalnom petnjičkom bošnjačko/muslimansko-partizanskom bataljonu otkriva složenu dinamiku ratnog perioda. Dok su mnogi Bošnjaci stradali od četničkog noža, značajan broj njih pridružio se partizanima, nastojeći da doprinese borbi protiv fašizma. Ovaj bataljon je dokaz da su Bošnjaci iz Petnjice bili aktivni učesnici antifašističke borbe, i da njihova žrtva i krv utkane u temelje slobode Crne Gore i Jugoslavije. Džogović posebno bilježi pogibiju braće Mahmuta i Sabita Hadrovića, čija smrt simbolizuje lično stradanje u ime kolektivnog opstanka. Oni su postali znak generacijama da sloboda i identitet imaju cijenu, a da se u najtežim vremenima pojedinci uzdižu do simbola.
Ogroman značaj imaju poglavlja koja bilježe bošnjačke civilne žrtve opštine Petnjica 1941–1945, kao i stradanja Crnogoraca i Srba iz ovog kraja. Time Džogović jasno pokazuje da rat nije birao ali da je bošnjačko stanovništvo bilo najčešće meta organizovanog i sistematskog nasilja. Posebno mjesto zauzimaju popisi pripadnika muslimanske milicije i četničkih formacija iz Petnjice, đe se jasno vidi složenost ratnog vihora dio Bošnjaka se borio u miliciji da bi zaštitio narod, dok su drugi, pripadnici četničkih jedinica, učestvovali u progonima. Ova složenost čini knjigu i dokumentom unutrašnjih podjela i tragedije zajednice.
Tragična sudbina pojedinaca – imena kao svjedoci pamćenja
Na kraju knjige Džogović daje portrete pojedinaca:
Osman (Avdulah Muratov) Rastoder,
Šefkija (Džemo) Kršić,
Đule (Halil) Agović,
Salko (Adil) Škrijelj.
U njihovim sudbinama sabrane su i hrabrost i patnja, jer obični ljudi, kad dođu trenuci iskušenja, postaju legende, a njihova imena prelaze u vječnost.
Treća knjiga, iako najmanja obimom (150 strana), jednako je važna kao i prethodni tomovi. Džogović je uspio da u malom formatu posloži veliku istoriju. Njegov doprinos je ogroman jer je: Vratio glas Gornjem Bihoru, prostoru koji je bio često zaboravljen u širim narativima. Sistematski popisao žrtve i heroje. Pokazao kako se istorija ne mjeri samo u velikim bitkama, već i u malim mjestima, selima i ličnim pričama. Zahvaljujući Džogoviću, Petnjica i Bihor više nijesu zaboravljeni kraj već jedna od nažalost brojnih istorijskih raskrsnica bošnjačkog stradanja i otpora, epicentar pamćenja jedne epohe.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945 – PLJEVALJSKI SREZ
Peta knjiga monumentalne edicije Fehima Džogovića obuhvata čak 958 stranica i nosi naslov Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945 – Pljevaljski srez. Ovo izdanje predstavlja najcjelovitiji dosije o stradanju Bošnjaka-Muslimana u pljevaljskom kraju tokom Drugog svjetskog rata.
U prvim poglavljima obrađuje se Pljevaljski srez u toku Drugog svjetskog rata, pod italijanskom i njemačkom okupacijom. Iz sadržaja jasno vidimo da Džogović analitički pokazuje kako su okupatorske strukture stvorile okvir u kojem je nasilje postalo „dozvoljeno“. Italijani i Nijemci nisu samo upravljali teritorijom oni su posredno omogućili četničkim formacijama da sprovedu plan uništenja Muslimana. U takvom prostoru sigurnosti nije bilo, a narod je živio u stalnoj napetosti između partizanskih borbi, okupacionih represalija i četničkog terora.
Posebno važan dio knjige jeste poglavlje o oružanim formacijama i njihovoj organizaciji u Pljevaljskom srezu. Tu nalazimo čitave liste:
Komandni kadar Limskih i sandžačkih četničkih odreda,
Komandni kadar četničkih jedinica u Pljevljima, Mileševskom, Beranskom i Bijelopoljskom srezu, Omladinske brigade, Muslimanske milicije i vulnetari.
Džogović insistira na imenima i prezimenima pokazuje da zločini nijesu bili anonimni, već precizno planirani i vođeni od ljudi sa punim imenom i funkcijom. Ovaj pristup ima ogroman značaj umjesto maglovitog pojma „četnici su ubijali“, autor jasno razotkriva komandnu strukturu, čime demistifikuje i individualizuje odgovornost. To je, ujedno, i istorijsko suočavanje sa krivicom.
Jedno od najpotresnijih poglavlja nosi naslov „Užasni pokolj Bošnjaka-Muslimana od 5. do 25. februara 1943. u Pljevaljskom srezu“. Ovđe knjiga razotkriva najbolnije u tom periodu desio se jedan od najvećih masovnih zločina nad Bošnjacima Sandžaka. Na desetine sela je spaljeno, stotine ljudi ubijeno, porodice uništene (iskopate). Džogović donosi naređenja Draže Mihailovića i izvještaje Pavla Đurišića u njima se hladno, gotovo sadistički, konstatuje da je „uništen muslimanski živalj“. Hlaan ton tog jezika i izvještaja potresniji je od svake patetike jer pokazuje da je genocid bio planiran, naređen i izvršen sa sviješću i bez trunke sažaljenja.
Najopsežniji segment knjige je Statistika zločina, koja obuhvata stotine stranica. Tu su spiskovi: Bošnjačkih civilnih žrtava 1941–1945, Đece do 7 godina ubijene u Pljevaljskom srezu, Muslimanskih milicija čiji su pripadnici ubijeni ili strijeljani, Žrtava deportacija i logora, Popisi onih čija je sudbina ostala nepoznata, Spiskovi ljudi odvedenih u logor Jasenovac.
Posebno potresno jeste poglavlje o djeci do 7 godina. Time knjiga pokazuje da zločin nije imao samo vojno-civilnu logistiku nije se radilo o borbi protiv neprijatelja, već o namjeri potpunog istrebljenja jednog naroda. Kada se u spiskovima nižu imena đece, istorija prestaje biti hronika ona postaje rana. Poglavlje „Opljačkane, spaljene i porušene džamije u Pljevaljskom srezu 1941–1945“ jedno je od važnjih u knjizi. Zločin i obračun sa narodom, pretvorio se i u kulturni genocid. Uništavanje džamija značilo je pokušaj da se izbriše duhovni i kulturni identitet Bošnjaka. To pokazuje da cilj nije bio samo ubiti ljude, već i satrijeti tragove njihovog postojanja. Kada se sruši bogomolja, ruši se i sjećanje, simbol zajednice i vjere.
Knjiga donosi i dokumenta instrukcije Draže Mihailovića, zapovijesti za „uništenje muslimanskog življa“, izvještaje Pavla Đurišića, kao i poslijeratne presude sudova protiv nekih zločinaca. Džogović uvrštava i dokumente komisija koje su istraživale ratne zločine, takođe zapisnike o zločinima u Pljevljima. To zatvara krug od planiranja i izvršenja, do djelimične i zakašnjele pravde.
Zašto je stradanje u Pljevljima bilo najveće?
Pljevlja su bila strateši važan centar i prostor sudara interesa italijanskih i njemačkih okupatora, četničkog pokreta i partizanskih jedinica. Upravo zbog tog položaja Bošnjaci su postali žrtve u planovima „Velike Srbije“. U izvještajima četničke komande, Muslimani su označeni kao „nepoželjni element“ i planski su uništavani. Veliko stradanje objašnjava se i totalnošću zločina ubijani su civili, žene, đeca, starci; uništavane su kuće, džamije, čitava sela. Cilj nije bio samo vojna pobjeda, već satiranje tragova života jednog naroda.
Na čak 958 stranica, Fehim Džogović je prikupio i sistematizovao građu koja je decenijama bila rasuta po arhivima ili prećutana. Njegov predstavlja istoriografski ali i etički čin. Džogović je mrtvima vratio imena, a živima dao obavezu pamćenja. Njegov doprinos je ogroman jer je Pljevljski srez, zahvaljujući ovoj knjizi, dobio najpotpuniji dosije zločina. To je djelo koje nadomješta čitave naučne institute, a istovremeno je i najveći spomenik Bošnjacima stradalim u ovom kraju.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA OPŠTINA ROŽAJE
Sedma knjiga u ediciji Fehima Džogovića posvećena je opštini Rožaje i zauzima posebno mjesto u ovom kapitalnom istraživačkom poduhvatu. Na 452 stranice, autor razlaže višeslojnu priču o jednom kraju koji je u vihoru Drugog svjetskog rata bio i utočište i stratište, i simbol humanosti i simbol stradanja. Jedno od poglavlja koje se izdvaja jeste „Rožaje humana i musafirska čaršija“. Ovđe Džogović podśeća na tradiciju gostoprimstva i solidarnosti koja je u Rožajama bila kroz vjekove iskrena i satkana u duši Bošnjaka. Upravo ta osobina čini tragediju još većom grad koji je pružao utočište drugima, sam je bio izložen brutalnim napadima i zločinima.
Posebno potresno mjesto zauzima poglavlje o pokolu Bošnjaka u Bihoru za pravoslavni Božić januara 1943. godine. Taj događaj, upisan krvlju u sjećanju brojnih Bošnjaka Sandžaka, svjedoči o sistematskom pokušaju da se čitave zajednice satru. Džogović ovaj masakr ne opisuje kroz patetiku, već kroz sistematsku preciznost istraživača imena, datumi, brojke, dokumenti. Upravo ta metodološka strogost daje težinu njegovom pisanju, jer iza svake rečenice stoji ljudski život. Još jedno značajno poglavlje jeste „Bitka na Kacuberu“. Ovđe se pokazuje kako su Bošnjaci, suočeni s prijetnjom uništenja, pružali otpor i branili svoje krajeve. Kacuber postaje simbol borbe, mjesto na kojem se tragičnost i herojstvo prepliću. Knjiga detaljno obrađuje civilne žrtve Bošnjaka, ali i Srba i Crnogoraca sa teritorije Rožaja, naglašavajući složenost i višeslojnost stradanja. Posebno su važni popisi đece, žena, staraca i interniraca što ovu knjigu čini ne samo istoriografskim dokumentom, već i važnim istorijskim śećanjem na 452 stranice.
Džogović u knjigu unosi i portrete ličnosti poput Mule Jakupa Kardovića, kao i imena onih koji su nakon rata osuđeni na smrtne kazne ili zatvorske robije Kalača, Kurtagića, Murića. Njihove sudbine pokazuju kako se istorija Bošnjaka Sandžaka nije završila oslobođenjem 1945. godine, već je nastavila kroz progon, etiketiranje i kazne. Poseban segment donosi spisak opljačkanih i spaljenih džamija i mekteba na teritoriji Rožaja. Time Džogović ukazuje da genocid bio i kulturni i duhovni uništavanje simbola identiteta imalo je za cilj uništavnja tragova bošnjačke istorije. Na kraju knjige nalaze se recenzije uglednih autora Šerba Rastodera, Saita Šabotića, Suade Džogović i drugih, koje potvrđuju da je riječ o kapitalnom doprinosu kulturi śećanja. Posebno se naglašava metodološka sistematičnost, ali i etički imperativ kojim je Džogović vođen da nijedna žrtva ne ostane bez glasa.
Knjiga o Rožajama pokazuje svu širinu i dubinu Džogovićevog poduhvata. Ona nije samo posložena istorijska građa ona je zapis bola i pravde, svjedočanstvo koje postavljsa Rožaje u jedan od centara istorijskog pamćenja. Na 452 stranice, Fehim Džogović je dao najpotpuniju sliku onoga što je Rožaje preživjelo između 1941. i 1945. godine, i time ostavio djelo koje se mora čitati kao opomena, dokument i spomenik.
Kada se govori o Fehimu Džogoviću, ne govori se samo o autoru i istraživaču, već o čovjeku koji je izgradio bedeme śećanja tamo đe su generacije bile prepuštene stigmatizaciji i zaboravu. Njegova edicija Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945 nije je svojevrsni monumentalni spomenik u štampanom obliku podignut svakom pojedincu čije bi ime, da nije njegovog rada, ostalo zakopano u prašini arhiva. Džogovićeve knjige ne pripadaju samo istoriji, već savjesti one su spoj arhive i etike, mjesto đe gola činjenica postaje ljudsko śedočanstvo.Njegov metod djeluje na prvi pogled strogo imena, godine rođenja, okolnosti smrti, suve arhivske činjenice. Ali upravo ta ogoljenost i odsustvo patetike čine da bol bude dublje izražena. Nema suvišnih riječi svaka žrtva govori sama za sebe, kroz svoj zapisani trag. U sedam tomova ove edicije od Pljevalja do Petnjice, od Bijelog Polja do Rožaja on je iscrtao geografsku kartu bola, ali i mapu otpora bošnjačkog naroda Sandžaka. Niti jedan kraj, niti jedno selo, niti jedna porodica nijesu ostavljeni po strani. Time Džogović radi ono što su institucije decenijama propuštale ispravlja istorijsku nepravdu, vraća dostojanstvo porodicama, a Sandžak postavlja u sami centar pamćenja Balkana. Njegovo djelo je i pedagoški čin. Starijima daje potvrdu da njihova śećanja nijesu bila uzaludna, a mlađima pruža prvu ozbiljnu, naučno utemeljenu sliku prošlosti. Na taj način Džogović stvara kulturu pamćenja onu koja je temelj svakog identiteta i svake zajednice. Posebno je dragocjeno što on pokazuje da intelektualac može biti i čuvar i svjedok da se snaga pera ne mjeri samo u estetskim vrijednostima, već u spremnosti da se stane naspram zaborava i da se tamni vilajet istorije obasja svjetlom činjenica.
Možda je najtačnije reći da je Fehim Džogović publicista istine. Njegove knjige nemaju metafore, ali u njihovoj neumoljivoj faktografiji krije se poezija śećanja. On piše statistiku koja se pretvara u ljudsku dramu, dokument koji prerasta u epitaf, registar imena koji postaje zajednički spomenik.
U epohi u kojoj revizionizam briše, a istorija se prekraja prema dnevnim potrebama, Džogovićevo djelo stoji kao tvrđava istine. Njegovo ime ne pripada samo bibliografiji već i moralnom stubu bošnjačkog naroda. On je dokazao da intelektualac može obasjati najmračnija mjesta pamćenja i da se najtrajniji spomenici podižu ne u mezarjima, već u riječima koje nikada ne prestaju da svjedoče.
