Prođe nam još jedno proljeće.
Blago se njemu. Ono prođe i ne trepnu.
I neće nam se ovo prohujalo nikada više vratiti.
Nikada.
Naminut će se neko drugo, ali nakratko, i neće se značajnije zadržati.
Proljeće je za mene oduvijek bilo neko novo rađanje, neki procvat, neki novi početak, udahnulo bi novi život. Sada, pretrpan sa ovozemaljskom zbiljom i nekim nepotrebnim teretom današnjice, raznim restrikcijama i brzinom življenja i bitisanja, prinudnim virtuelnim životom, i što je najgore škrtom i oskudnom ljubavi u ljudima, nekako mi iznuđeno predstavlja samo jedno godišnje doba u nizu, koje malo dođe i koje vrlo brzo ode, kao da kod nas na Bihoru nema šta da traži.
Pokušava nešto na zor, na silu da počne nešto iznova, ali badihava se trudi. Ovdje ga više niko značajnije i ne primjećuje. Izleda da je samo po sebi shvatilo da je tu na Bihoru suvišno, i da brzo mora potražiti neko drugo mjesto, gdje će ga ljudi barem primijetiti, gdje će mu se obradovati, sa njim ozbiljnije saživjeti.
Ovdje (na Bihoru), je konstantno zavladala hronična briga koja je mučki preokupirala ovo malo ljudi, koji su nekako potisnuti i uvijeni u svim svojim halovima, zaborave da se obraduju proljeću.
Ne raduju se više nekim radosnijim stvarima, a kamoli da se obraduju proljeću.
Tek taze izašli iz sumorne i naporne zimske hromosti, žestoko preokupirane čestom nesnosnom nestašicom, struje, vode a pogotovo ljudi. Iscrpljeni do iznemoglosti dosadom i učmalom monotonijom, malo je kome stalo da se obraduje novom godišnjem dobu i iznenađenjima koje nam opet donosi.
Zamisli, kad smo već kod iznenađenja, opet i iznova smo iznenađeni sličnim poplavama, istim klizištima, istim erozijama i odronima, neočišćenim i neprohodnim putevima, i gomilama razbacanog smeća i sijaset neriješenih egzistencijalnih problema sa osnovnim životnim potrebama.
Evo i ljeto je tu pred nama.
U punom jeku.
Sve te “iznenadne probleme”, koje imamo svakog početka svake godine, se u nedogled prenose i u ljeto. S`tim što je ove godine to lijepo i sočno začinjeno izlivom kanalizacije u samom centru “grada”, u njegovom najužem jezgru. Ovo grada shvatite krajnje ozbiljno. Jer smo skoro imali nekakvu žestoku kuburaciju sa nekim dostavljačima poštanskih pošiljaka, koji se i dalje grohotom smiju, kad im spomeneš da je Petnjica jedan grad. Takav kakav je grad je, i mi bi voljeli da je bolji.
Kanalizacija i dalje uporno preovladava, dok se njeni glavni protagonisti šepure, kao da korziraju Londonom a ne Petnjicom, i kao da kroz nju teče bistra Temza, a ne Popča a malim dijelom i Lješnica koje oplakuju svoju prokletu sudbinu, sebe samu i svoje pastrmke i ostali životinjski svijet, koji je izgubljen izgleda za vjek vjekova. Iako su ta nedužna stvorenja nadživjela fekalije duž svojih tokova i namjerno sprovedenu kanalizaciju, nijesu izdržale nemilosrdni napad otrovnih hemikalija kojima su zatrovane u zadnje vrijeme.
Kladim se, da su kojim slučajem jarići i jagnjići bili stanovnici tih rijeka, da bi se predsjednik opštine malo više pobrinuo za njihov opstanak, ovako to su za njega samo ribe. Šta je to ?
Još jedna sličnost u nizu sa onim legendarnim i neprevaziđenim Srećkom Šojićem.
Nije on kriv što ga bije takav glas.
Jok ja sam.
Posljednji pomor pastrmke je neopisiva ekološka katastrofa, za koju niko ne preduzima nikakvu istragu, niti sprovodi bilo kakve radnje koje bi dovele do direktnih počinioca i nesavjesnih odlagača tih otrovnih materija u rijeku. Ko god da je u pitanju, i koliko god da ih je, da mi je onaj nekada zakon u rukama, držao bih ih, pored drakonskih zakonskih i novčanih kazni, minimum desetak dana, bez hrane, samo na vodi iz Lješnice da okaju svoje grijehe kao onaj čuveni otac Makarije čudotvorac za one njegove mitološke i iznuđene grijehe u filmu “Ljepota poroka”.
Šta će jadan on? Nije do njega.
Sad će nam i dijaspora nagrnuti.
Bujrum. U svako doba.
Sa svih strana su izlijepljeni plakati dobrodošlice.
Pozivaju se da dođu, da se što duže zadrže, čak se i ubijeđuju da se zauvijek vrate, da ostanu i tako dalje i tome slično.
Sa čim to pokušavate da ih dozovete?
Sa čim da ih zadržite?
Sa kulturnim događajima i sa obraćanjima svite i predsjednika opštine.
Lele, što bi reko jedan moj Piroćanac.
Ajde de, da nekako i razumijem te kulturne događaje, koji su, po nekom nepisanom pravilu, rezervisani i predviđeni za neku VIP elitu naših iseljenika, koji će obavezno da se frndaju i da klamiše oko predsjednika opštine, i da mu frenetično aplaudiraju iz prvog reda u sali Doma kulture, k`o onaj nesretni retardirani srpski ministar Đurić onom bolesnom žvalavomVučiću, i da zajedno sa njim u znak zahvalnosti pod ruku idu da žderu u obližnji restoran, pritom da mu se neskriveno dive njegovim svestranim epskim dostignućima, usput dobiju neku obaveznu satisfakciju u vidu nekih predsjedničkih funkcija raznoraznih opštinskih udruženja.
Aferim.
Siguran sam da je veliki dio te naše dijaspore, prilično iscrpljen teškim i napornim fizičkim poslom, i raznim zapadno-evropskim i bijelosvetskim iskušenjima, prilično umoran i beskrajno željan svakog bihorskog brežuljka, kamena i busena. Pretrpan čežnjom da se, što prije sretne sa ostatkom familije, najčešće sa onim najmilijima: roditeljima, braćom i sestrama, a nerijetki i sa svojom ženom i djecom. Tako da na kraju krajeva od svih tih kulturnih dešavanja i ogromne turističke i bogate kulturološke ponude koja obavezno treba da se obiđe, najviše bi tu zapripsala ona mega iskrena rečenica one dobre sestre iz Tutina, “svoje da obiđe, najprije majku, roditelje”.
Usput, za vrijeme boravka na Bihoru, poželjno je da se slijepo okolo prolazi pored svih ovih nebrojanih očiglednih neuspijeha i poraza, i da ih, ako je moguće, nikako i ne primijećujemo i ne komentarišemo, što sam nedavno opisao u Propasti 1 i Propasti 2.
Kad sam tu kod govorancije našeg Mr. Presidenta, koje me neodoljivo podsjećaju na patološka i baronska izlaganja neprikosnovenog Kristijana Golubovića i njegove mafijaške obračune i odbrambene podvige, koji do ekstaze ispunjavaju pufičave pubertetlije i maloljetne diletante, na kojim bi mu i pozavidjeo i čuveni teksaški rendžer Čak Noris, što u paralelnoj vizuri i ovom našem lokalnom slučaju na Samirova ogromna i predana dostignuća u vođenju opštine. To je najjače prokomentarisao onaj čuveni brat iz Aleksinca koji se istovremeno i krsti i iščuđava riječima, ”ko je, molim vas lijepo, odobrio novac građana iz budžeta za pederi”?
Hvala Bogu pa kod nas još nema tog i takvog opravdanja za troškove. A troškova ima, koliko hoćeš.
Ovi naši ne smiju ni da ga pitaju, đe su pare?
Nego pitaju treba li još?
Nude mu blanko podršku, za još jednu etapu, za zadnji čin samoubistva, ostalo je samo još da se pritisne okidač.
To najbolje znaju oni, koje suzavih očiju ostavljamo, dok naslonjeni na protruhlu ogradu čas mašu, čas jednim krajem već nakvašene šamije suze brišu, a drugom se rukom stameno i čvrsto pridržavaju za stare vrljike, da ih ta nagomilana bol ne nadjača i ne sruši na ovu ponosnu bihorsku, vjekovima napaćenu zemlju, dok im iz slomljenih duša horizontom odlijegaju krici:
Vratite nam otetu mladost.
Vratite nam rastjeranu omladinu.
Vratite nam oteto dostojanstvo.
Vratite nam radosno proljeće.
Vratite nam potrovane pastrmke.
Vratite nam sve, sve što ste nam oteli i sve što ste nam oduzeli.
Jazuk vam bilo.
Koga te suze, krupne ko graške, stignu, više mu beli trebati neće.
————————————————————————————————-
Posebnu pažnju ovih dana mi je skrenulo, sve učestalije direktno kritikovanje na račun glavnog, ne i jedinog, ali sigurno najvećeg krivca za ovu situaciju, predsjednika opštine Samira Agovića. Nekako se da primijetiti da osim nekoliko upornih dežurnih kritičara, kojih je prilično malo, javljaju se i neki njegovi dojučerašnji ahbabi i saborci koji su mu uvijek bili bezrezervna podrška u urušavanju i uništavanju svega čega se dohvatio. Svi oni će opet i sigurno njemu dati povjerenje, baš ti koji jedva čekaju da osjete njegovu blizinu i da budu počašćeni njegovim rukovanjem, ne smiju oštrije da nastupe, jer se boje, ukoliko on ostane na vlasti da će imati posljedice za neposlušnost.
Kad smo već kod ostanka na vlast, šta će se desiti ukoliko se, ne daj Bože, desi takav scenario?
Tako nešto nebih pozelio ni najvećim dušmanima na svijetu, a ne svojim Bihorcima.
Znajte Bihorci, zapamtite dobro, ukoliko vam ostane Samir na vlasti, i njegov DPS, bolje da živi nijeste, jer će ispasti da za bolje i nijeste.
Znajte Bihorci da ćete se gušiti i grcati u svom smeću.
Znajte Bihorci da će vas preplaviti kanalizacija i zaraziti neka muka.
Znajte Bihorci da ćete još i više biti izgubljeni i rastureni dunjalukom.
Znajte Bihorci da će vas sigurno proklinjati buduće generacije.
Znajte Bihorci da ćete polako nestati i utrijeti se ko šareni konji.
Znajte Bihorci da će vas progutati dan, jer neće sačekati noć da vas proguta.
U mom posljednjem tekstu objavljenom u portalu Radio Petnjica, malo sam se dotakao i ovih drugara koji pokušavaju da budu alternativa. Za očekivati je bilo da se ljudi koji su osmislili ovaj Pokret za Petnjicu da se obrate i zatraže pomoć od stvarnih nosioca te ideje i da naprave jednu kvalitetnu konekciju, a ne da je bukvalno privatizuju i izopšte najbitnije i najkvalitetnije igrače iz te priče.
Na žalost to je iz nepoznatih razloga izostalo.
————————————————————————————————
Moram vam prenijeti jednu bolnu istinu. Prije nekoliko dana razgovaram sa jednim mladićem iz sela. Rođak mlad, jak, zdrav, prav, budućnost pred njim. Reče mi da im babo sređuje papire za Njemačku i da će najvjerovatnije do zime i njih da povede, i majku i njih troje djece.
Kratko mi reče: “staćemo ode” ?
Umalo nijesam zaplakao od jada.
—————————————————————————————————
Ospice sam dobio kad sam video ko je ispred dijaspore dobio nekakve nagrade od ministarstva za dijasporu. Za doprinos. Kakav doprinos druže, o kakvom doprinosu je ovdje riječ?
IME AUTORA POZNATO REDAKCIJI
