Serijal intervjua, koje iz broja u broj radim sa našim istaknutim intelektualcima, književnicima, naučnicima, kulturnim i javnim poslenicima, i ovaj put je fokusiran na zavičaj, lokalnu zajednicu i dijasporu kako bi najzad pronašli čarobnu formulu koja vodi promjenama i boljitku. Ovaj put razgovaram sa dr. Fehimom Koraćem redovnim profesorom Univerziteta u Sarajevu a razlog je vrlo jednostavan: profesor Korać je jedan od rijetkih Bihoraca koji se okitio svim naučnim i akademskim titulama i zvanjima a nijednog momenta nije odustao da se bori za napredak i pozitivne iskorake u svom rodnom kraju.
– Profesore Korać, od samog početka ste dio velikog projekta koji okuplja Sandžaklije u BiH a trenutno ste na čelu podružnice Petnjica. Recite nam u najkraćem kako je sve krenulo, koje su ideje vodilje i ciljevi poduhvata?
– Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka osnovano je 29. marta 1991. godine, kada su doneseni Statut i program rada, deklaracija te ustanovljeni organi Udruženja.
Od dana osnivanja do danas Udruženje zajedno sa svojim podružnicama dalo je nemjerljiv doprinos u jačanju svijesti građana porijeklom iz Sandžaka, kako za odbranu Bosne i Hercegovine, tako i za podršku narodima i građanima koji žive na prostoru Sandžaka.
Podružnica Petnjica je osnovana odmah nakon ponovnog formiranja opštine Petnjica. Prvi predsjednik je bio Ismet Ramčilović.
Naša namjera je da povežemo naše ljude sa Petnjicom u smislu da se ne skreće pažnja sa dešavanja u zavičaju. Itekako nam je stalo da Petnjici, a i nama, pomognemo u realizaciji projekata od životne važnosti.
U našoj podružnici imamo članova koji su vrijedni poslovni ljudi, univerzitetski profesori, inženjeri, pravnici, studenti, penzioneri i mnogi drugi sa čitavim nizom zanimanja. Tu leži naša snaga. Spremni smo da učestvujemo u svim aktivnostima. Važimo za jednu od najaktivnijih podružnica u Udruženju.
Organizovali smo promocije knjiga, časopisa, pozorišnih predstava, folklornih manifestacija, prikupljanju pomoći oni koji su u potrebi.
Značajan doprinos dajemo i aktivnostima oko pitanja deponija i upravljanju otpadom. Trenutno nam je akcenat na pokretanju projekta rekonstrukcije puta Petnjica – Miraj Brdo.
Naša najprepoznatljivija aktivnost je stipendiranje studenata i učenica koju provodimo svake godine.
– Koliko studenata ste do sada stipendirali, koliki je procenat onih koji su studije priveli kraju i kakva je regionalna zastupljenost stipendista?
– Udruženje godinama provodi tu aktivnost. Godišnje stipendiramo od 120 do 150 studenata i učenika slabijeg materijalnog stanja. Nemamo podatke koliko ih je završilo, ali mislim da su skoro svi završili ili su na dobrom putu da završe. Većina stipendista su sa područja Sandžaka. Posebno smo ponosni što godinama stipendiramo učenike i studente iz Srebrenice.
Puno je donatora, ljudi dobre volje koji znaju da je ulaganje u obrazovanje najisplativije. I mi iz Petnjice dajemo značajan udio tome. Osim članova podružnice koji daju svoj doprinos ima i onih koji daju sredstva za kompletnu stipendiju. Tu se naročito ističu profesor Izet Šabotić, biznismeni Senad Hajdarpašić i Haso Rastoder i ostali.
– Za skoro dvanaest godina preko naše podružnice odradili ste mnogo akcija koje su bile okrenute našoj opštini. Ima li neka koja je, po Vašem mišljenju, donijela neku konkretnu promjenu ili makar daje nadu da do takvih promjena može uskoro doći?
– Bilo je dosta akcija na raznim poljima. Meni je najvažnija ona koja je trenutno u centru pažnje, a to je pitanje upravljanja otpadom i podizanje svijesti o očuvanju okoline. Ja sam optimista u vezi toga. Svima je ugodno za oko vidjeti čiste ulice, puteve, livade… to ne košta puno a rezultati su vidljivi. Ne moramo čekati da nas prime u Evropsku uniju da bi nešto radili. To omogućava razvoj turizma, proizvodnje ogranske hrane bez pesticida, insekticida i ostalih rizičnih dodataka. Zemljište još nije opterećeno tim polutantima.
Pored toga, meni je bitno otvaranje Zavičajnog muzeja. Mi iz dijaspore smo uradili sve što je do nas. Elaborat je odavno predat opštini i tu se stalo. Niko ne zna zbog čega. Imamo načina i mogućnosti da pokažemo našu tradiciju i običaje. Nismo mi bez demografskih obilježja.
Ne mogu ignorisati i ostale aktivnosti jer samo oni zajedno garantuju da stvorimo prostor ugodan za život.
– Svi koji se iole bave perspektivom naše opštine i kraja slažu se da su naše realne razvojne šanse proizvodnja zdrave hrane i turizam. I jedno i drugo je nezamislivo bez zdrave životne sredine a svedok ste našeg odnosa prema prirodi. Rijeku smo ubili a kako se ponašamo, ubićemo sve što nam daje šansu za razvoj i opstanak. Kako preokrenuti postojeće ekostanje?
– Treba postaviti pretpostavke za održivo stanje. Rijeke su zagađene do nivoa da nema života u njima. Ne može opština planirati razvoj a da ne riješi pitanje kanalizacije. Ne treba rijeka biti recipijent. Izgrađen je kolektor otpadnih voda u Gusarama. Sve dok se ne izgradi kanalizaciona mreža nema smisla pokretati njegov rad.
Sistemski treba riješiti odvoz otpada. Na državi Crnoj Gori je da riješi pitanje regionalne deponije. Treba postaviti pitanje da li postojeće komunalno preduzeće svojim radom i kapacitetom može odgovoriti na te zahtjeve.
I ono što je najvažnije: svi ti problemi nastaju od neodgovornih pojedinaca. Nije opravdanje ako su kontejneri udaljeni. Ko voli da mu je smeće oko kuće? Kad pojedinac vodi računa o čistoći, onda neće biti nerješivih problema. Najzad, dobijanjem statusa opštine dobili smo i neke obaveze: treba se plaćati odvoz otpada, kao i vode. Samo na taj način se mogu stvoriti održivi uslovi za rad komunalnih preduzeća.
– Na prvi pogled izgleda da postoje sve pretpostavke da se i u našoj opštini pokrenu neki pozitivni procesi. Imamo opštinu, solidne prirodne resurse i kao najvažnije – ogromnu dijasporu. Ali nikako da nađemo model kako da se nešto ozbiljnije pokrene pa je potpuno opravdana strepnja da ovaj kraj uskoro ostaje prazan. Imate li formulu kako da se riješi ova zagonetka?
– Prirodni resursi nisu mnogostruki zato treba iskoristiti one što su tu. Prije svega u poljoprivredi su veliki potencijali. Samo tu treba upravljati na način da se tu otvore perspektive. Tu prije svega mislim na razvoj stočarstva, mljekarstva, voćarstva, povrtlarstva, pčelarstva, sakupljanja ljekovitog bilja itd. Uključiti stručnjake iz te oblasti, a u Petnjici ih ima. Pravo je zadovoljstvo vidjeti mlade ljude koji su našli svoj interes u ostanku u zavičaju i bavljenju poljoprivredom. Koliko god smatrali da nema perspektive u Petnjici oni otvaraju oči ljudima i vraćaju vjeru u naše ljude.
Zatim, jedna od značajnih grana je i turizam. On nije dovoljno ozbiljno shvaćen. Ni mi sami nismo svjesni koliki su tu potencijali. Tu treba stvoriti pretpostavke za to, prije svega uraditi putnu infrastrukturu. Bez povoljnih putnih kominikacija teško možemo dalje. Najbolji pokazatelj je izgrađeni put Petnjica – Berane. Odmah se vidi boljitak.
Prirodna bogatstva se mogu dati pod koncesiju, ali time pažljivo upravljati. Ako će korištenje koncesije dovesti do devastacije okoliša onda to nije dobro rješenje. Jedna od pogodnih prilika je izgradnja vjetroelektrana i solarnih elektrana. Tu imamo sasvih dobre uslove koji su neiscrpni. Izgradnja minihidroelektrana nije najbolje rješenje jer bi ugrozile i ono malo rijeka što nam je ostalo. Dalje, imamo dosta izvorišta vode visokog kvaliteta. Perspektiva je u izgradnji fabrike vode.
Sa šumom treba biti pažljiv. Imamo dosta šume. Ali ako se nemilosrdno eksploatiše onda se brzo iscrpi. Samo politika „odsjeci drvo – zasadi drvo“ ima smisla.
Kako bismo stvorili održivi razvoj i mogućnost za život dostojan čovjeka naravno da treba i raditi na razvoju privrede. Ako se stvore uslovi za dovođenje investitora onda tu može biti izlaz. Opština bi trebala izaći u susret davanjem povoljnih uslova za otvaranje preduzeća. Kada se osjeti podrška onda će imati interes za pokretanje privrede i zapošljavanje radnika. Tu bi naša dijaspora mogla da dâ svoj udio. Ne treba misliti da će otvaranjem privrednih subjekata biti samo jednostrano. Tu se očekuje profit koji se vraća vlasniku. Mogu se uključiti u formi konzorcija, pa udruženi mogu ostvariti velike projekte. Za očekivati je da radnici svojim radom mogu izdržavati svoje porodice da ne razmišljaju o odlasku. Samo zadovoljan radnik je dobar radnik.
Puno toga nedostaje u funkcionisanju zajednice. Razvojem privrede i to će se unaprijediti. Pored toga treba raditi i na razvoju kulture, školstva, sporta, zdravstva, očuvanju tradicije našeg naroda. Tu leži pravo bogatstvo.
Političke partije moraju shvatiti da interesi ne mogu biti uskostranački. Sve se mora raditi na dobrobit svih građana. Svima je u interesu da sve funkcioniše.
Koliko god ovo izgleda kao Utopija – ipak se to može ostvariti. Samo vjerovati u to i raditi stručno i pošteno.
– Svima, a Vama posebno, je jasno da sve ovo što ste pobrojali kao moguće pravce razvoja može biti ostvarivo samo uz adekvatnu komunalnu infrastrukturu. Nažalost, sve ove godine ništa ozbiljno nije preduzeto da se urade ključni putni pravci nego se gro budžetskih sredstava troši na neke razvojno manje važne, da ne kažem ”privatne“ puteve. Dio ste inicijative rekonstrukcije lokalno najvažnijeg puta Petnjica – Miraj Brdo. Je li ova ideja realna ili samo još jedna koja će poslije izbora završiti u ladicama odgovornih?
– Nažalost, to je tako. Svi smo sjedoci da se prave predizborne „crne palačinke“. Ništa nije kvalitetno urađeno. Narod treba da shvati da sve što se izgrađuje, da se radi njihovim novcem. Budžet se puni od poreza, PDV-a i ostalih načina prikupljanja. To je samo dato opštinskoj administraciji da upravlja time. Niti jedna stranka ili pojedinac neće ništa napraviti da se zove njegovim. Svaka čast donatorima, to je izvan toga. Moraju postojati prioriteti. A upravo ovaj putni pravac od Petnjice do Miraj Brda je ključni. Velika je frekvencija vozila. Povezuje puno mjesta. Treba računati na to da će se morati izvršiti eksproprijacija zemljišta. Tu ne bi smjelo da bude problema. Moramo biti svjesni da nam to treba. Tu se mogu pojaviti i problemi vezani za naše „običaje“: zauzmemo „jurtinu“ i obrađujemo. I to ostane „kao iza baba“. Kada dođe katastar i ustanovi da je to državna zemlja onda se bune. Najočitiji primjer je bila peripetija vezana za rekonstrukciju samog centra Petnjice.
Ima puno ljudi koji su svjesni da im trebaju dobri putevi, tako da sam optimista da ćemo to uspješno završiti. Ako su opštinski vijećnici predstavnici naroda, onda im je obaveza da podrže te inicijative. To je itekako realno. Imamo moćnu dijasporu koja to podržava. Bez tog puta smo slijepo crijevo. Također treba raditi i na otvaranju graničnog prelaza prema Tutinu, uz odgovarajući put.
– Već ste spomenuli da je jedan od prioriteta Vašeg djelovanja traženje najboljih realnih i održivih modela zaštite lokalne životne sredine. Protagonista ste te ideje od samog početka, koordinirali ste prvi okrugli sto na tu temu i jedan od pokretača neformalne viber grupe EKO Petnjica. Šta slijedi?
– U početku je jedna mala grupa ljudi dobre volje razmatralo ideju da se pozabavimo pitanjem zaštite životne sredine. Ta je grupa narasla na respektabilan broj, preko stotinu. Održali smo okrugli sto na temu: Očuvanje životne sredine – izazov i razvojna šansa opštine Petnjica, u avgustu 2024. godine. To nam je pokazalo da možemo biti optimisti. Zatim sam sa tom temom učestvovao na Međunarodnoj konferenciji o ekološkoj pedagogiji i ekološkoj psihologiji – RAZVOJ ODNOSA ČOVJEK-SREDINA KROZ PRIZMU EKOLOŠKE PEDAGOGIJE I PSIHOLOGIJE na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Uslijedila je aktivnost oko posjete zemljama zapada (Luksemburg, Slovenija) u cilju posjete firmama koje su zadužene za upravljanje otpadom. Naši volonteri su taj zadatak završili. Planirali smo da početkom avgusta 2025. godine prezentiramo rezultate tih posjeta i da razmijenimo iskustva.
Nakon toga je planirana Osnivačka skupština nevladine organizacije, radnog imena „Eko Petnjica“. Pripremljen je prijedlog Statuta NVO-a. Nadamo se da će biti veliki odziv za članstvo u njoj.
Cilj „Eko Petnjice“ je da iskoristimo znanje, volju i potrebu da pokrenemo stvari na bolje. U grupi imamo kompetentne stručnjake iz te oblasti. U jednom trenutku se stekao utisak da smo mi konkurenti opštinskoj administraciji i komunalnom preduzeću. To je pogrešna percepcija. Upravo suprotno. Mi trebamo biti u sinergiji sa njima, da zajednički dođemo do cilja.
Treba naglasiti da ovdje nemamo nekog ko je iznad ostalih. Svi smo ravnopravni. Sve ideje su dobrodošle. I ponosni smo na to što nema nikakve političke konotacije, samo dobra volja dobrih ljudi.
– Opšti je utisak i mišljenje sve većeg broja ljudi, posebno dijaspore, da i kod nas postoje ozbiljni razvojni potencijali ali da su sve društvene (tranzicijske) anomalije, od kojih boluje skoro cijeli ex-YU prostor, u malim sredinama kao što je naša još više izoštrene, i ozbiljna su kočnica svakom progresu i napretku. Birači u mnogim crnogorskim opštinama na lokalnim izborima sve više okreću leđa etabliranim strankama, prepoznajući ih kao interesne zajednice grupe ljudi koji umjesto da su servis zajednici, istu su podčinili vlastitim interesima, te se spas traži u pojedincima, grupama i pokretima koji mogu donijeti prijeko potrebne promjene. Je li i u Petnjici sazrela svijest za takvu alternativu na narednim lokalnim izborima?
– Nikada se nisam miješao u političke prilike u Petnjici. Smatram da ako nemam odgovornost onda nemam ni pravo da se uplićem. Promjene na izborima su svakako poželjne. Svi koji su na vlasti moraju imati utisak da su privremeno tu, nema vječnih. Samo tako će imati motiva da rade za dobro svih. Što su duže na vlasti to se više ponašaju kao da je to njihova babovina. To se razgrana u svim pravcima. Teško se onda boriti sa „dubokom državom“. I kad dođe do promjena treba očekivati opstrukcije što nije dobro. U posjetama Petnjici vidio sam da postoji kapacitet da se nešto dešava u tom smislu. Ima dosta mladih koji obećavaju.
Veliki potencijal je i u saradnji sa dijasporom. Tamo ima puno onih koji žele pomoći. Nije pomoć samo u sakupljanju novca. Treba saslušati i dobre ideje koje će usmjeriti aktivnosti ka razvoju kraja.
– Profesore Korać, hvala Vam što ste govorili za našu reviju. I na samom kraju jedno uobičajeno pitanje – imate li neku poruku, sugestiju ili savjet Bihorcima ma gdje bili?
– Razne životne prilike su nas rastjerale po čitavom svijetu. Koji su to ljudski potencijali. Posebno mi je zadovoljstvo vidjeti kako je osviještena druga generacija naših zemljaka. Srce mi je veliko kao Trebević. Ponekad zamišljam kako bi bilo kada bi se svi vratili nazad. Pa bili bismo bolji od Silikonske doline. I Crna Gora bi nam bila tijesna. Nema kakvih zanimanja tu nema. Čak ima i mornara, za astronaute još nisam čuo. Možda i njih ima.
Bilo bi toga još puno, puno. Uz kahvu u Petnjici bi se otvorile ideje kojih nije malo. Takav ambijent otvara dušu i onda počinju razgovori „od Kulina bana pa do naših dana“.
Koliko god da nam je lijepo u regionu i zemljama zapada Evrope i dalje, ipak nas zavičaj vuče. Da vidimo naše kuće, staze, kamenje, brda, rijeke… za nas su oni najljepši.
RUŽDIJA KOČAN, REVIJA BIHOR
