U podnožju sela Gornja Dašča Rijeka, tik uz brze vode Daščorečke rijeke, još se i danas, među starijim mještanima, s poštovanjem i sjetom spominje mjesto zvano Šara. Ime je ostalo u narodu, kao trag nekadašnje švapske pilane koju su austrougarski vojnici podigli tokom Prvoga svjetskoga rata. Bijaše to vrijeme kada je Sandžak, zajedno s velikim dijelom Balkana, pao pod okupaciju moćne Austro-Ugarske.
Švabe nisu dolazile praznih ruku, niti bez namjere. Njihov cilj nije bio samo vojni nadzor nad ovim prostorima, već i iskorištavanje bogatstava koje je pružala priroda – prvenstveno šume. Pogled im je zapeo na guste šumske predjele Golubovca, koji se prostiru desno od rijeke, prema dubokim sjenovitim dolinama i uzvišenjima. Drvo je tada bilo strateški važna sirovina – za izgradnju rovova, mostova, baraka i drugih vojnih potreba. A naši krajevi bijahu puni bukve, smrče i jele.
Pilana na Šari bila je prava tehnička čuda toga doba – pokretana snagom vode, uz pomoć velikoga vodenoga točka, rezala je trupce koje su seljani volujskim zapregama dovlačili iz Golubovca. Bio je to naporan posao – izvući ogromna debla iz planine, niz strme staze i vlažne doline. Ali narod nije imao izbora – pod austrougarskom upravom morali su raditi ono što im se kaže. Neki za nadnicu, neki samo da izbjegnu kaznu.
Rezana građa iz pilane potom je konjskim i volujskim zapregama nošena preko planine Vlahove. Pašnjaci te planine bili su tada prostrani i čisti, a stari put kojim su Švabe trasirale svoju rutu ostao je u narodu zapamćen kao Švapska džada. Do današnjega dana, iako je vrijeme pregazilo mnoga sjećanja, tragovi toga puta još se mogu pronaći među visokom travom, kamenjem obraslim mahovinom i starim drvenim ostacima.
Pilana je radila sve do 1918. godine – kada se Austro-Ugarska raspala, a sa njom i njena vladavina na ovim prostorima. Onda je Šara zamukla. Vodenica je stala, točak se prestao okretati, a vojnici su se povukli. Iza njih su ostale samo zgarišta, izrezana brda i sjećanja koja su se, poput dubokih brazda u drvetu, urezala u pamćenje naroda.
Stari ljudi i danas pričaju kako je pilana danima odjekivala dolinom, kako su Švabe bile precizne, ozbiljne i škrte na riječima. Govorilo se da su sve bilježili, da su mjerili svaki komad drveta i vodili računa da ništa ne bude izgubljeno. A naš narod – iako ponosan i tvrdoglav – znao je prepoznati red i rad, pa su, iako pod prisilom, učili od njih.
Danas, kad prođeš pored mjesta gdje je bila Šara, čuješ samo šum rijeke i povremeno cvrkut ptica. No ako staneš na pravi kamen, pogledaš u pravcu Golubovca i zatvoriš oči, gotovo da možeš čuti kako stara pila reže deblo, kako škripi osovina, kako voda udara u točak, i kako negdje u daljini odzvanja korak švapskog narednika.
To je priča o Šari – maloj pilani na rubu velike istorije.
HAĆIM RASTODER
