U staro vrijeme, dok je Osmansko carstvo još vladalo ovim krajevima, preko planina i klisura vodili su karavanski putevi od Savina Bora sve do Skadra i Soluna. Ti putevi nisu čekali ni ljepše dane ni bolje mostove. Moralo se ići – kroz snijeg, kroz kišu, preko rijeka. I baš tu gdje se,, Bijela pjenušava” rijeka, (Što na Ilirskom jeziku znači IBAR) pjenila i bijesno lomila liticama, odlučeno je da se podigne most.
Most je građen od dugih borovih stabala, dužine i do dvadeset metara, dopremljenih volujskim zapregama iz klisure podno Hajle. Neka stabla su splavovima puštana niz nabujali Ibar, pa su ih tu, kod suženja, zaustavljali i vezivali. Mjesto je bilo savršeno — litica naspram litice, tačno dvadeset metara.
Kad je most podignut, bio je prava veličina svog vremena — čvrst, silovit, prav k’o nož. Ljudi su ga prozvali Dimiskin most, jer je ličio na mač iz Damaska – stamen, čeličan, prav. I tako je ime ostalo.
Prvi karavan koji je prešao preko Dimiskinog mosta predvodio je Zahit Rastoder iz Savina Bora. Išao je sa desetak konja natovarenih vunom, suvim mesom, suvim kruškama i drugim proizvodima iz Bihora. Kad je stigao do mosta, zastao je, pogledao građu i prošaptao sebi u bradu:
„Ako je ovaj most pravljen radi slave, onda će propast’. Ako je pravljen za korist naroda, onda će bit’ čvrst kao sablja dimiskija ili dimiskin nož.“
I pređe ga, odlučno, prvi.
Put ih je vodio preko Rugove, kroz planine Plava i Gusinja. U Gusinju su prenoćili u hanu — tu su odmorili, okrijepili konje i ljude, pa produžili prema Skadru. U Skadru su rasprodali sve što su ponijeli. Vratili su se puni — so, petrolej za lampe, bakreno suđe, kazani, šerpe s gravurama, rijetke stvari iz dalekih krajeva koje u Bihoru nisu viđane.
Na povratku ih zadesi oluja. Nebo se prosulo kao da se sve raspuklo iznutra — gromovi, vjetar, krupan grad. Sklonili su se pod drveće, tijelima štitili staklene flaše s petrolejom, bojeći se da ih grad ne razbije. Kad se sve smirilo, zemlja je bila natopljena, put klizav, ali ljudi zahvalni što su živi. Vratili su se opet do hanova u Gusinju, pa nastavili prema Savinom Boru.
Kad su stigli do Dimiskinog mosta, Zahit je sišao s konja i stavio dlan na hladan balvan. „Ček’o si nas ko stari prijatelj,“ reče mu, i osmjehnu se.
U Savinom Boru ih je dočekala radost. Donijeli su narodu svjetlost, novu robu, začine i voće koje djeca nikad nisu vidjela — suhe smokve, orasi, i neko čudno voće, crveno spolja a zeleno iznutra, za koje ni Zahit nije znao ime.
I tako, most ostade. A ime mu ostade Dimiskin. Jer je bio čvrst kao sablja dimiskija. I jer je povezao narod, ne samo obale.
HAĆIM RASTODER
