Bogu na amanet, što je kod nas više rasprostranjeno, kad se ono s`nekim voljenim u nedogled rastaješ.
Za malo da napravim neku veću pauzu, kad me one betonske cijevi raznih kalibara što ih je uvaženi Feho u komentaru slikao, zaustaviše u tom nijjetu, i potjeraše da sa ovom jubilarnom desetkom nastavim opisivati bihorsku rapsodiju.
Nedade mi ni onaj iznenadni put našeg “Mister Presidenta” u Luxembourg, na prvomajski uranak sa sve turbo folkom, pa onda ona sanacija vječnog klizišta, odustadoh od zamišljene pauze i zbog Joanikija Mićovića, i reakcija BS-a na tu temu, pa sad i ova zapušena vodovodna cijev…
Nema mi medeta, moram pisati.
Neuobičajeno, ali da krenemo neredom, valjda bi jednom i tako trebalo, vidjet ćemo na šta će izaći.
Ukoliko bih ovu desetku pisao po jačini impresija koje su u međuvremenu na mene ostavili protekli događaji, na prvo mjesto bih parkirao neprikosnovenog Joanikija Mićovića, halali predsjedniče Opštine, ima i gorijeh od tebe. Zaslugu da sa njim otpočnem pisanje vraški se potrudio mitropolit SPC-a, iznoseći svoje neosporno divljenje junaštvu četničkog vojvode Pavla Đurišića, i njegovom krvoločnom pljačkaškom pohodu prevashodno u Donjem Bihoru i Limskoj dolini po Boziću “četres treće”, gdje je neosporno faktografski pismeno i ponosno priznao svojim nalogodavcima, da je u tom zvjerstvu hvaleći se ubijeno bezmalo preko 9`000 muslimana, mahom djece, žena i staraca.
Junački, nema šta.
Jedan vjerski vođa, kakav je Mićović, trebao da bude, u cilju pomirenja i baštinjenja dobrosusjedskih odnosa, nasuprot tome on permanenetno koristi iole svaku mogućnost da zauvijek zakuca posljednju gafu, čivija je sitna, u kovčegu komšijske harmonije, da je za vazda sahrani. To nije nikakva rijetkost u posljednjih nekoliko decenija da se pripadnici te crkve veoma aktivno uključuju u politička dešavanja u regionu, pa čak su poslužili kao duhovni motivatori za neke dokazane zločine u posljednjem ratnom vihoru krajem XX-og i početkom XXI-og vijeka.
Tim njegovim istupom i ostalim njemu sličnim, pomiriteljskim nastupima garantovano se dolazi do jedne opasne tačke usijanja, koja nevjerovatno brzo može da plane i da izazove katastrofalne posljedice. Jedna bukvalno nesmotrena akcija nekih pomahnitalih umova, može za reakciju da izazove krvoproliće. Može to i neka slučajnost izazvati, jer je situacija ko struna, napregnuta i neštelovana do momenta pucanja.
Mora li to tako Joanikije Mićoviću?
Mora li to tako?
Je li se ta tvoja ustajala krv pomamila, pa hoćes da zametneš neku novu kavgu, da se iznova ubija, kolje, da se pali i protjeruje?
Hoćeš li Joanikije Mićoviću da stvaraš neku novu Vranešku i Limsku dolinu?
Hvala ti, što znamo na čemu smo. Mada smo to trebali uvijek znati.
Više nije do tebe Mićoviću.
Nema tog stana, ne u Crnoj Gori, nego na svijet bijeli, niti placa na Ulcinjskoj rivijeri, ni parcele na Štedimu, niti fotelje u ministarstvima, po dubini, širini i zapremini, ili u nekom upravnom odboru, duplih dnevnica i režija na koju bih pristao na ovakva poniženja, na koja su pristali ovi iz BS-a. Kunem vam se Svevišnjim, da bih istoga momenta zvek napravio, ne samo da bih izašao iz Vlade, nego bih je prevrnuo naopačke, kad koru hljeba nebi imao djeci da pružim, kad bih za idaru prosio ja to sebi dozvolio nebih.
Sram vas bilo.
Probili ste dno.
Sad vama iz BS-a mogu da rade šta hoće. Pa onda po automatizmu misle da mogu i narodu.
E narodu ne mogu.
Bihorac se uvijek znao lijepo organizovati, i odbraniti od četnika koji su mnogo puta kidisali sa svih strana, i opet će.
Nije to bio glavni fokus mog interesovanja i ono o čemu sam na samom početku imao namjeru pisati. Prevashodno me lokalna situacija tjerala da reagujem. Ali na ove posljednje hvalospjeve mitropolita Joanikija Mićovića, disidentu, fašisti i zlikovcu, psu rata Pavlu Đurišiću, mnogi su se obratili, ali imam osjećaj da je taj eho sve tiši i mekši, i da služi samo u političke svrhe, ja nijesam želio ostati nijem, i želim glasno upozoriti na zlo koje nam se sigurno i neodložno sprema.
Usput bih pitao, za mene, ne za druga ove iz BS-a, ima li mjesta u te silne stanove da se potrpaju bar funkcioneri i bližnja porodica, pošto vas za narod zasvrbe. Okomili ste se na sitnu lopovsku politiku, dok su se ovi “pomiritelji” koncentrisali na “stvar” i crtaju teritorije u koje nas niđe nema.
Idemo dalje.
Kad smo već kod nereda, naš predsjednik Opštine se dežurno uklapa u taj mozaik, i nekako stalno strči u tome. Njegov prvi od tri odlaska u Luxembourg, u zadnja dva mjeseca, nije ništa novo, tamo je on uvijek dobrodošao, lijepo dočekan od naših ljudi koji mu uvijek daju blanko podršku.
Slikaju se sa njim kao sa odstrijeljenim jelenom lopatarom i kao trofej ponosno iznose te slike.
Divota.
On im je inače, ne on lično, njegova partija DPS, to znaju i vrapci na grani, plaćali avionske letove i putne troškove, skoro na svim dosadašnjim izborima. Hoće li to i ovaj put biti, trebamo ili konsultovati one iste vrapce, šta oni misle o tome ili je potrebno samo malo otvoriti oči pa bolje sa njima prošarati naokolo i vidjeti pustoš koju je za sobom ostavila njegova politička nesposobnost. Zadnji tj. treći odlazak na obilježavanje državnog praznika, je klasični poziv za mobilizaciju na sljedećim izborima i pokušaj da se reanimira i oživi DPS.
Malo onumat predsjedniče, džaba si vodio i pojedine poštene političare sa sobom. (Ovaj Mugoša mi pomalo tuka da je pošten čovjek.)
Iz tog perioda mi je ostala jedna interesantna i slikovita priča koja se umalo nije pretvorila u incident, ali moja smirenost i bezgranični osjećaj za sarkazam je tok događaja sproveo u komediju.
Moja prvo bratučeda, sestra od hale, putuje autobusom iz Luxembourga za Belgiju, pa avionom iz Brisela dolazi u Podgoricu u nedjelju oko dva ujutro, zatim autobusima, na vrat-na nos se prebacuje za Petnjicu, u Godočelje prva da glasa, odmah poslije glasanja se sama organizuje da dođe do Podgorice, ispalili je, gdje u 14 sati ima avion za nazad. Sretnemo se kratko u Podgoricu, a ona izgleda kao da je drobilica samljela.
Došla grdnica da brani državu.
Provjereno znam da i dalje brka latinicu i ćirilicu, ali brani Mila i DPS žešće no zenicu oka svoga.
Pošto se u nedjelju izborni posjedak odužio u nedogled, namjerno pozovem da pitam kako je stigla i usput joj slatko nazdravim glavu i za Mila i za DPS.
Bilo je i suza.
Bar kod nje su bile one istinske.
Kod mene, puštam vam na mašti da procijenite.
Za vrijeme presjednikove druge posjete Luxembourgu tri četvrtine Opštine nema vode. Neko se, naravno uz njegovu dozvolu, nelegalno priključio na gradski vodovod, a takvih je na stotine. Pa je u taj priključak dospjela neka grančica, koja je porasla do te mjere da ga je i začepila i prekinula dotok vode cijelih desetak dana.
Panika je u narodu zavladala, kako neće. Ima bolesnih, većinom starih stanovnika, oni su još i dominantno tu ostali. Nema đe narod “po rad sebe”. Pošto je svakako voda skoro uvijek mutna i nije za piće, barem da se ljudi operu kako valja, ko što Sead u komentaru reče, higijene radi, da se okupaju da se ne čuju. I da ne idu u drugo selo da se fiziološki olakšaju.
Moraju se u XXI-om vijeku ponovo kopati rupe i kovati spoljnji klozeti, kao alternativa.
Bruka crna.
O tom famoznom vodovodu sam nekoliko puta pisao, da se ne ponavljam.
Bolje i da ga nikako nije ni bilo.
Postavljaju se neka logična pitanja:
Hoće li ikad iko odgovarati za taj prekid dostave najosnovnije životne namirnice?
Hoće li se pokrenuti kakav krivični postupak protiv tih ogromnih nelegalnik priključaka?
Zašto narod nije masovno izašao pred Opštinu i da demonstrira, da napravi neki protestni skup, da traži odgovornost nadležnih, pa i ostavke?
Nikakve reakcije.
Isto kao i onaj “njegov” put.
Koji se otisnuo, a nije se bio poštenski ni osušio nakon asfaltiranja. O tome neću puno, jer znam da mu ovo nije ni prva ni posljednja sanacija, već jedna u nizu, koja služi da se ispumpaju pare građana, koje su mogle otići na pametnija posla. Ali uhar je i tu, nego po ko zna čijim džepovima.
Da sve nije crno u Petnjici, da sve nije otišlo u Propast, pobrinula se jedna Ekološka organizacija “EKO Petnjica”. Dokaz da narod nije Vlast, i da se sve dobre odluke obavezno u slučaju Opštine Petnjica donose izvan te institucije je i nedavna akcija čišćenja Petnjice i putnih pravaca prema okolnim selima, pod sloganom “Petnjica je naš dom, neka bude uredna i čista”.
Veličanstveno.
Za svaku pohvalu.
Za primjer.
Mobilisalo se i staro i mlado, i penzioneri i osnovci, medžlis IZ u Petnjici sa podružnim jedinicama i džematima, osnovne škole, bio je i direktor srednje škole, moto klub “Bihor”, između ostalih neki privatnici i razna udruženja iz dijaspore su svojim donacijama pružili nesebičnu podršku da ta akcija protekne u najboljem redu. Medijski je to na najbolji način propratio i portal “Radio Patnjica”.
Halalite ako sam koga ispustio da upišem, ali mi je suštinska namjera da tu akciju opišem na najbolji mogući način.
Posebne pohvale idu na račun osnivača te Eko organizacije. Aferim ljudi.
Jako inteligentno osmišljen koncept od svjesnih i savjesnih ljudi kojima je jedini i primarni cilj očuvanje životne sredine. Bez nepotrebne centralizacije ideja, bez preteranog nametanja, sve iskreno i transparentno. To je recept za uspjeh. I po mom skromnom mišljenju u jezgru te organizacije se nalaze ljudi koji mogu znanjem i iskustvom pokrenuti i ostale promjene na lokalu.
Kapacitet ljudi koji su osmislili svu tu ekološku priču nadilazi okvire same ekološke organizacije i mogu se svestrano iskoristiti u logistici za ozbiljne političke promjene. Pokazali su i dokazali da pored sposobnosti i znanja imaju ogromnu podršku u narodu i da se jednim ozbiljnijim pristupom i zajedničkim angažmanom zainteresovanih za korijenite promjene može se mnogo uraditi da do tih promjena i dođe. U tim ljudima je poodavno rođena ideja za promjenom i kvalitetnim pomacima i potezima ka zaustavljanja propadanja kvaliteta života u Petnjici.
Oni su pokrenuli masu, ta masa je uvidjela iskrene namjere i bezrezervno ih podržala. I tačka.
Zainteresovanih za promjene ima. Kolika realna iskrenost leži u tome ne znam.
Ukoliko se na iskrenim principima svi zainteresovani za promjene zajednički udruže, vrlo lako bi mogli sa jednom jakom i studioznom kampanjom da ozbiljno pomrse račune, ovim usedelim i lijenjim političarima koji su opsadirali Opštinu doveli je na najniže moguće grane.
Neophodno je da se što je moguće prije svi zainteresovani sakupe, udruže i predstave svoje ideje i planove za bolju budućnost i da se iz te komunikacije pažljivom selekcijom nametne najbolji kandidat da ponese ulogu nosioca promjena, onda nema sumnje da bi to i dovelo do promjena.
Nikako da se uzima neki kandidat s`reda, ko je trenutno slobodan, već samo onaj najkvalitetniji.
Ukoliko se bude okupljalo u manjim i uskim krugovima, zatvoreno i bez šireg konsenzusa, sa nekim interesnim ciljevima, bez dijaspore i pametnih ljudi, onda se bojim da će se uništiti ideja, potrošiti sakupljena energija što će biti lak zalogaj za ove iskusne protuve koje imaju u planu da i dalje lome kičmu Bihorcima i Petnjici.
