NaslovnicaNovostiFAIZ SOFTIĆ: O knjizi priča Dina Burdžovića „Memoari Besima Jusufovića“ – Priče...
FAIZ SOFTIĆ: O knjizi priča Dina Burdžovića „Memoari Besima Jusufovića“ – Priče o življenju i umiranju
Ne samo u ovoj knjizi već skoro u cijelom književnom opusu Dina Burdžovića, ne da slutimo, već jasno naziremo njegovo bjelopoljsko djetinjstvo bez oca i sa bolesnom majkom.
Da, rastao je bez oca, i to odrastanje bez oca kroz većinu pjesama i priča pokušava da kroz snoviđenja preinači u odrastanje sa ocem. Igrajući se simbolima i simbolikom, Burdžović doziva oca u svoju samoću, doziva onoga ko je trebao da bdije nad njegovim odrastanjem i priziva njegovu ruku u njegovoj dječačkoj kosi.
Čitajući ovu posve originalnu knjigu ispripovijedanu na burdžovićevski način, ne libeći da po neki pasus ostavi naoko nedorađen, on zapravo majstorski mami čitaoca i poziva na razmišljanje šta bi i kako bi moglo biti ako bi se određeni pasus produžio za bar jednu rečenicu. Tu jednu rečenicu Burdžović prepušta čitaocu da je sam u svojoj glavi dopiše i tekst sebi učini čitljivijim i razumljivijim.
Pisac se zaista rađa, rasni pisac je dar Boga, a to je bez imalo sumnje Dino Burdžović. Može se naučiti pravopis, može se naučiti sintaksa, ali pitko pripovijedanje – ili je čovjeku rođeno ili nije. Dinu Burdžoviću jeste rođeno i Nebom dano da bude to što jeste.
U jednoj od svojih pjesama vrlo davno, a pjesma oslikava atmosferu kada se mladi migrant, doseljenik, izbjeglica ili zovite kako hoćete onoga ko je ostavio svoj dušek, svoj jastuk, svoj jorgan, svoju rođenu strehu kuće i zaputio se u svijet. I tome se valja snaći u tuđoj zemlji, u tuđem jeziku, u tuđoj avliji, u tuđoj postelji.
I tu u tuđem svijetu autor ili glavni lik u pjesmi sreće staricu od koje će mu do sve prilike zavisiti ostanak ili povratak, koji nikako ne želi.
Pa kaže: I poljubih joj somotne usne.
E sad zamislite usne vremešne gospođe koje podsjećaju na somot.
Jednom davno putujući pored Mozelskih vinograda, a bilo nas je grupa od skoro desetak, jedan, tada tek dječak, upitao nas je, gledajući u duge nizove vinove loze, na šta nas podsjeća vinograd. Svi su kazali, ali niko nije pogodio ono što je on tražo i što je bila potpuno precizna slika: na somot – rekao je. I mi smo se složili da redovi vinove loze u luksemburškim vinogradima izgledaju kao somotno platno.
Ova mala digresija nije slučajna, već se radi od dvije slike koje imaju zajedničku asocijaciju – somot. Tako udaljene od usta žene do vinograda. I onaj koga usta starice podsjećaju na somot – pisac je. I onaj koga redovi vinove loze gledani iz daleka podsjećaju na somot – pisac je. Na sreću, ovaj drugi je otišao na studije arhitekture, ali se tom slikom identifikovao i uvjerio nas da posjeduje jasan umjetnički nerv.
Pišući o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na folk-pjevača Dobrivoja Topalovića i sa kojim su se on i njegov duh slučajno sreli u kafani i zapodjenuli razgovor, Burdžović kaže: Dobrivoje me pogleda svojim novokomponovanim očima – pridjev neobičan, neočekivan, kojeg se mogao dosjetiti samo talentovan pisac, i pridjev koji apsolutno odgovara i liku i atmosferi. A atmosfea u kafani je plamteća, jer čovjek počinje histerisati dokazujući da nije on taj pjevač Topalović.
***
Bijelo Polje sam doživio na svojoj grbači i nemam previše lijepih uspomena iz toga grada. Tu neku zebnju u društvu svoje generacije, a pogotovu starijih, Burdžović lijepo skicira u svojoj priči „Omaž starom Bijelom Polju“, gdje iz literarne prirode teksta autor nas vodi na polje sociološke kulture jednoga kraja skrivenog međ balkanskim brdima gdje roditelji podstiču učitelje da tuku njihovu rođenu djecu, a oni kao da jedva dočekaju. I taj segment društvene devijacije u Bijelom Polju Burdžović je rasvijetlio i priču itekako učinio zanimljivom, učinio je zanimljivom do te mjere gdje čitalac zastane i zamišljeno se pita da li je to uopšte bilo moguće. Bilo je to koliko juče, a batina bila vaspitna mjera.
Sve to i još sijaset detalja iz Bijelog Polja na vrlo suptilan način Burdžović podastire pred čitaoca nudeći mu stare u sjećanju uramljene razglednice rodnoga grada.
U istoj priči, opisujući bjelopoljske Rome i jednu vrlo neugodnu seansu sa djevojčicom Čokom, Romkinjom, Burdžović kaže:
„Narodi koji imaju ovakve Cigane ne moraju brinuti za svoju budućnost.“
Analogno tome, iako sam izrekao samo djelić onoga što ova knjiga zalužuje, kažem:
“Narod koji ima pisce kao Dina Burdžovića ne mora brinuti za svoju književnu budućnost.“
Ovdje je trebao biti kraj ovoga teksta, ali – ne mogu da ne dodam:
U jednoj priči gdje govori o smrti svoga druga R. M. koji je bio žrtva ljubomore i sihira, on se, tragajući za hodžom iscjeliteljem, nađe u nekom zabitom selu kod Nove Varoši gdje i zanoći. Taj hodža iscjelitelj ima samo unuku Eminu od 18 godina – cvijet mladosti. Životna priča hodže je zastrašujuća, nigdje kao u toj priči nemamo tako ispreplitane ruke Erosa, boga ljubavi, i Tanatosa, boga smrti. Smjenjuju se scene kao na filmskom platnu, a glavni lik iliti autor ove priče zanoćio kod njih i nikako mu ne dolazi san na oči, pa ustaje i vidi da je uskoro zora, a na Emininoj sobi vrata odškrinuta i ona unutra čita neku vjersku knjigu, ulazi glavni lik kod nje, pričaju, ali ne pruža ruku, govoreći nam tako da zna šta se traži od velikog pisca, da se zaustavi, da se obuzda, da priguši strasti i tada priča dobiva na snazi i estetici. Sutradan djevojka ga prati i moli i preklinje da još jednom dođe u njihovo selo i njihovu ili bolje reći njenu samoću.
To me je po emocijonalnom naponu podsjetilo na američkog pisca Džeroma Dejvida Selindžera i njegov roman “Lovac u raži”.
Evo komparacije i evo asocijacija koje me navode na ovu usporedbu:
Imamo tamo, u romanu “Lovac u raži”, scenu potpuno različitu od ove, ali po naboju literarnom skoro istu.
I tu imamo brata koji napušta sjemenište, dakle školu i smještaj, i kreće u svijet. Usput svraća do kuće i vreba kada tu nisu roditelji jer bi se oni strašno protivili njegovom napuštanju škole, ali on hoće da vidi svoju malu sestru koja je još u osnovnoj školi. I dočeka – odu roditelji negdje u goste, on se ušunja, uđe u sestrinu sobu i sada imamo sliku: djevojčica spava u pidžami sa cvjetićima, pored kreveta lijepo složene njene stvari i knjige, on uzima njen spomenar i čita. U jednom trenutku sestrica se budi i vidi brata kraj svoga kreveta. On joj povjerava sve i kaže da će sutra u 12 sati krenuti vozom iz grada prema Londonu. Izvlači se iz kuće prije dolaska roditelja, i sutradan, malo prije polaska voza na stanicu, vukući veliki kofer, stiže i njegova sestrica, hoće s bratom. Ne pita gdje i kako, hoće sa njim. Ostavlja svo bogatstvo i roditeljsku pažnju, hoće s bratom u svijet, ne radi svijeta, već radi brata.
E ta vrsta ushićenja zapljusne čitaoca dok iščitava priče Dina Burdžovića, književnog gorostasa iz Bijelog Polja.
Čitajte Dina Burdžovića, nećete zažaliti za vremenom provedenim nad njegovom knjigom!
Ne samo u ovoj knjizi već skoro u cijelom književnom opusu Dina Burdžovića, ne da slutimo, već jasno naziremo njegovo bjelopoljsko djetinjstvo bez oca i sa bolesnom majkom.
Da, rastao je bez oca, i to odrastanje bez oca kroz većinu pjesama i priča pokušava da kroz snoviđenja preinači u odrastanje sa ocem. Igrajući se simbolima i simbolikom, Burdžović doziva oca u svoju samoću, doziva onoga ko je trebao da bdije nad njegovim odrastanjem i priziva njegovu ruku u njegovoj dječačkoj kosi.
Čitajući ovu posve originalnu knjigu ispripovijedanu na burdžovićevski način, ne libeći da po neki pasus ostavi naoko nedorađen, on zapravo majstorski mami čitaoca i poziva na razmišljanje šta bi i kako bi moglo biti ako bi se određeni pasus produžio za bar jednu rečenicu. Tu jednu rečenicu Burdžović prepušta čitaocu da je sam u svojoj glavi dopiše i tekst sebi učini čitljivijim i razumljivijim.
Pisac se zaista rađa, rasni pisac je dar Boga, a to je bez imalo sumnje Dino Burdžović. Može se naučiti pravopis, može se naučiti sintaksa, ali pitko pripovijedanje – ili je čovjeku rođeno ili nije. Dinu Burdžoviću jeste rođeno i Nebom dano da bude to što jeste.
U jednoj od svojih pjesama vrlo davno, a pjesma oslikava atmosferu kada se mladi migrant, doseljenik, izbjeglica ili zovite kako hoćete onoga ko je ostavio svoj dušek, svoj jastuk, svoj jorgan, svoju rođenu strehu kuće i zaputio se u svijet. I tome se valja snaći u tuđoj zemlji, u tuđem jeziku, u tuđoj avliji, u tuđoj postelji.
I tu u tuđem svijetu autor ili glavni lik u pjesmi sreće staricu od koje će mu do sve prilike zavisiti ostanak ili povratak, koji nikako ne želi.
Pa kaže: I poljubih joj somotne usne.
E sad zamislite usne vremešne gospođe koje podsjećaju na somot.
Jednom davno putujući pored Mozelskih vinograda, a bilo nas je grupa od skoro desetak, jedan, tada tek dječak, upitao nas je, gledajući u duge nizove vinove loze, na šta nas podsjeća vinograd. Svi su kazali, ali niko nije pogodio ono što je on tražo i što je bila potpuno precizna slika: na somot – rekao je. I mi smo se složili da redovi vinove loze u luksemburškim vinogradima izgledaju kao somotno platno.
Ova mala digresija nije slučajna, već se radi od dvije slike koje imaju zajedničku asocijaciju – somot. Tako udaljene od usta žene do vinograda. I onaj koga usta starice podsjećaju na somot – pisac je. I onaj koga redovi vinove loze gledani iz daleka podsjećaju na somot – pisac je. Na sreću, ovaj drugi je otišao na studije arhitekture, ali se tom slikom identifikovao i uvjerio nas da posjeduje jasan umjetnički nerv.
Pišući o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na folk-pjevača Dobrivoja Topalovića i sa kojim su se on i njegov duh slučajno sreli u kafani i zapodjenuli razgovor, Burdžović kaže: Dobrivoje me pogleda svojim novokomponovanim očima – pridjev neobičan, neočekivan, kojeg se mogao dosjetiti samo talentovan pisac, i pridjev koji apsolutno odgovara i liku i atmosferi. A atmosfea u kafani je plamteća, jer čovjek počinje histerisati dokazujući da nije on taj pjevač Topalović.
***
Bijelo Polje sam doživio na svojoj grbači i nemam previše lijepih uspomena iz toga grada. Tu neku zebnju u društvu svoje generacije, a pogotovu starijih, Burdžović lijepo skicira u svojoj priči „Omaž starom Bijelom Polju“, gdje iz literarne prirode teksta autor nas vodi na polje sociološke kulture jednoga kraja skrivenog međ balkanskim brdima gdje roditelji podstiču učitelje da tuku njihovu rođenu djecu, a oni kao da jedva dočekaju. I taj segment društvene devijacije u Bijelom Polju Burdžović je rasvijetlio i priču itekako učinio zanimljivom, učinio je zanimljivom do te mjere gdje čitalac zastane i zamišljeno se pita da li je to uopšte bilo moguće. Bilo je to koliko juče, a batina bila vaspitna mjera.
Sve to i još sijaset detalja iz Bijelog Polja na vrlo suptilan način Burdžović podastire pred čitaoca nudeći mu stare u sjećanju uramljene razglednice rodnoga grada.
U istoj priči, opisujući bjelopoljske Rome i jednu vrlo neugodnu seansu sa djevojčicom Čokom, Romkinjom, Burdžović kaže:
„Narodi koji imaju ovakve Cigane ne moraju brinuti za svoju budućnost.“
Analogno tome, iako sam izrekao samo djelić onoga što ova knjiga zalužuje, kažem:
“Narod koji ima pisce kao Dina Burdžovića ne mora brinuti za svoju književnu budućnost.“
Ovdje je trebao biti kraj ovoga teksta, ali – ne mogu da ne dodam:
U jednoj priči gdje govori o smrti svoga druga R. M. koji je bio žrtva ljubomore i sihira, on se, tragajući za hodžom iscjeliteljem, nađe u nekom zabitom selu kod Nove Varoši gdje i zanoći. Taj hodža iscjelitelj ima samo unuku Eminu od 18 godina – cvijet mladosti. Životna priča hodže je zastrašujuća, nigdje kao u toj priči nemamo tako ispreplitane ruke Erosa, boga ljubavi, i Tanatosa, boga smrti. Smjenjuju se scene kao na filmskom platnu, a glavni lik iliti autor ove priče zanoćio kod njih i nikako mu ne dolazi san na oči, pa ustaje i vidi da je uskoro zora, a na Emininoj sobi vrata odškrinuta i ona unutra čita neku vjersku knjigu, ulazi glavni lik kod nje, pričaju, ali ne pruža ruku, govoreći nam tako da zna šta se traži od velikog pisca, da se zaustavi, da se obuzda, da priguši strasti i tada priča dobiva na snazi i estetici. Sutradan djevojka ga prati i moli i preklinje da još jednom dođe u njihovo selo i njihovu ili bolje reći njenu samoću.
To me je po emocijonalnom naponu podsjetilo na američkog pisca Džeroma Dejvida Selindžera i njegov roman “Lovac u raži”.
Evo komparacije i evo asocijacija koje me navode na ovu usporedbu:
Imamo tamo, u romanu “Lovac u raži”, scenu potpuno različitu od ove, ali po naboju literarnom skoro istu.
I tu imamo brata koji napušta sjemenište, dakle školu i smještaj, i kreće u svijet. Usput svraća do kuće i vreba kada tu nisu roditelji jer bi se oni strašno protivili njegovom napuštanju škole, ali on hoće da vidi svoju malu sestru koja je još u osnovnoj školi. I dočeka – odu roditelji negdje u goste, on se ušunja, uđe u sestrinu sobu i sada imamo sliku: djevojčica spava u pidžami sa cvjetićima, pored kreveta lijepo složene njene stvari i knjige, on uzima njen spomenar i čita. U jednom trenutku sestrica se budi i vidi brata kraj svoga kreveta. On joj povjerava sve i kaže da će sutra u 12 sati krenuti vozom iz grada prema Londonu. Izvlači se iz kuće prije dolaska roditelja, i sutradan, malo prije polaska voza na stanicu, vukući veliki kofer, stiže i njegova sestrica, hoće s bratom. Ne pita gdje i kako, hoće sa njim. Ostavlja svo bogatstvo i roditeljsku pažnju, hoće s bratom u svijet, ne radi svijeta, već radi brata.
E ta vrsta ushićenja zapljusne čitaoca dok iščitava priče Dina Burdžovića, književnog gorostasa iz Bijelog Polja.
Čitajte Dina Burdžovića, nećete zažaliti za vremenom provedenim nad njegovom knjigom!