Ovih dana ostali smo bez još jednog divnog čovjeka, mog dragog prijatelja Ferida Muratovića. Teško mi je bilo povjerovati u tu strašnu vijest od koje se srce zaledi i riječi umuknu!
Drugovali smo od malih nogu, znao sam za njegov usud, preživljavao sa njim sve njegove boli i tegobe koji su ga pritiskali, pokušavao da mu pomognem, ali, nažalost, postoje situacije u kojima se ne može pomoći.
Agresivnost njegove bolesti bila je jača od dobre volje njegovih prijatelja i porodice da mu pomognu.
I u takvom teškom stanju nije ga napuštao smisao za humor, za šalu za lijepu toplu ljudsku riječ.
I zato smo ga voljeli.
I zato smo žalili što mu ne možemo pomoći.
Oduševljavao nas je svojim pjesmama, a, eto, meni je i knjigu posvetio „Bihorski soko“. Hvala, dragi moj i nikad prežaljeni Feride.
Dobro znam koliko si volio naš zajednički zavičaj, našu Petnjicu, naš Bihor i našu Crnu Goru. Sve dok te bolest nije totalno obhrvala žurio si rodnom kraju, žurio si ljudima koji su te voljeli i koje si ti volio, kao da si se nadao da će ti zavičajna toplina i bliskost zavičajaca pomoći u tvojoj bolesti, da će zavičaj ublažiti muke od teške bolesti. Kada nisi mogao otići – pisao si pjesme zavičaju prošivajući ih zlatnim poetskim nitima i upisivao sebe u vrhove bihorskih voćnjaka, čije lišće će početi da žuti sa prvim jesenjim mrazovima. Tvojim odlaskom, ostaje jedna velika praznina i žal i u Bihoru i u Luxemburgu i ostaće još dosta neispisanih bijelih listova, tužnih bez tvojih stihova.
U svemu si bio poseban, tih, nenametljiv. Još dugo će u nama odzvanjati ljubav i toplina tvojih pitomih riječi, koje si svima nama nesebično davao.
O, Veliki Bože, tako ti Tvoje milosti, smiluj se našem dragom Feridu.
Tvoj Edin Medo Latić
