Knjiga „BRANKA – uzdarja za dar“, koju su priredili Draško Došljak i Gordan K. Čampar, a čiji su izdavači Centar za kulturu Petnjica, Odgovor – reply Podgorica i Art Pero Bijelo Polje, nedavno je objavljena povodom izbora Branke Bogavac za prvu Počasnu građanku opštine Petnjica.
Branka Bogavac (Virpazar, 1937) provela je djetinjstvo na Boru (opština Petnjica), gimnaziju završila u Beranama, francuski jezik u Beogradu, slavistiku na Sorboni, bila docent za srpskohrvatski jezik na Sorboni, novinarka – dopisnik najznačajnijih listova u Jugoslaviji, direktorica Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu, dobitnica beranske Nagrade „21. jul“ i nagrade Ministarstva kulture Francuske „Vitez umjetnosti i književnosti“, a 4. avgusta 2023. godine dobila je i priznanje Počasna građanka Opštine Petnjica. Objavila je 14 knjiga (intervjui sa nobelovcima, književnicima, slikarima, kulturnim poslenicima), koje danas predstavljaju kulturno blago čovječanstva.
U knjizi „BRANKA – uzdarja za dar“ , priređivači (Draško Došljak i Gordan K. Čampar) u uvodniku zapisuju: “Prijateljstvo je najdragocjenija veza koju možemo izgraditi u životu. Ova knjiga je posvećena Branki Bogavac i svim prijateljstvima koja su oblikovala društvo i pojedince ostavljajući lijepe životne tragove. Na stranicama knjige su različiti doživljaji prijatelja iz susreta sa akademkinjom Brankom Bogavac . Ovi zapisi su poziv čitaocima da shvate snagu prijateljstva i podrške koju njeguje naša Branka. Knjiga okuplja pisce, slikare, naučnike i stvaraoce, pa njihove riječi teku ovom knjigom i slave radost koju samo prijatelji mogu donijeti. Ova iskustva susreta su inspiracija da svi prizovemo uspomene, da ih iskažemo i prene- semo drugim kao lijepu poruku. Prijateljstvo zahtijeva vjeru, povjerenje i iskrenost. Sve je to u ovoj knjizi. Zapisi će ojačati i vaša prijateljstva, pružiti ruku novim prijateljima koji vas čekaju. Prijateljstvo inspiriše i bogati, kao što to čini svaki susret sa Brankom. Neka ova knjiga uzdarja za darove bude putokaz ispisan na svim jezicima za putovanje kroz svijet prijateljstva. Na Brankine darove knjigama i susretima ovo su naša mala uzdarja. Uzdarja i povodom njene titule Počasna građanka Petnjice”!
Knjiga sadrži 33 eseja o susretima sa Brankom Bogavac sljedećih stvaralaca: Željka Rutovića, Mirsada Rastodera, Slobodana Vukovića, Salka Lubodera, Žakline Bogavac, Saše Popovića, Miraša Martinovića, Brana Đuranovića, Samira Agovića, Jovane Došljak, Slobodana Marunovića, Saše Radunovića, Dragomira M. Kićovića, Faiza Softića, Zorice Joksimović, Ćazima Nikezića, Ada Softića, Mirjane Marsenić Vujović, Amera Ramusovića, Slavenka Jovanoviča, Bojane Bogavac, Danijele Došljak, Dragana Mitovog Đurovića, Dijane Tiganj, Nebojiše Burzanovića, Irvina Masličića, Marka Jelića, Salije Adrovića, Titomira Džudovića Džua, Gordane Leković, Enesa Halilovića, Gordana K. Čampara i Draška Došljaka.
Željko Rutović u svom eseju „Duhovna aristokratkinja“ piše: „Branka Bogavac autentični je svjedok, tumač i misionar svijeta koji misli i život osjeća i u trenu i u magnovenju. U tim mislima, emocijama, osobenoj joj etici i estetici ona obilježava linije riječi koje spajaju nebo i zemlju stvaralaštva, te tekstualne igre magične moći u luku od djetinjstva rodnog Bihora pa do svjetala Pariza i prijateljskog joj društva nobelovaca. Na toj višedecenijskoj mapi Brankinog životnog i književnog puta ostaju znaci – vodiči nekog boljeg svijeta u kome stanuje sloboda, strpljivost i znatiželja avanturističkog koja otkriva nove i njeguje stare svjetove pažnje i dobra. Sa takvim biljezima Branka je pronašla svoje „mjesto pod suncem“ čije zrake ne čuva ljubomorno samo za sebe, već naprotiv širi i okuplja komunu ljudi bliskih joj po senzibilitetu, etici i smislu koji životu daje nadu. Na tim znacima, motivima, izazovima i vizijama Branka je izgradila život kao umjetničko djelo koje strpljivo i uporno rašiva postave zaboravljenih simbola, mjesta, običaja, sjećanja života prapočetaka u kojima je trajno pothranjena naša intima, životna traganja i nadanja samospoznaje sebe samog“.
Mirsad Rastoder u „Portretu dame iz Bihore, svjedoči: „Iskonski određena tragom domaćinske radinosti, merhametluka i gospodluka, Branka zaslužuju posebno poštovanje i za sve one sestrinske, majčinske brige, pomoć ljudima koji su u Parizu tražili sreću, a ona ih je gostila i hrabrila. ‘U životu uspevaju samo oni koji stanu na svoje noge i traže prilike koje im odgovaraju, a ako ih ne nađu sami ih stvore.’- zapisao je Džordž Bernard Šo, a Branka je to životom i stvaralaštvom potvrdila. Njen životopis je izazov za pisca koji će, po uzoru na roman Henrija Džejmsa „Portret jedne dame”, napisati knjigu „Portret dame iz Bihora“.
Miraš Martinović, jedan od autora u ovoj knjizi ističe: „Komunikacija i prijateljstvo s Brakom imalo je i ima prije svega uzajmano poštovanje, a zatim uzjamnu kreaciju. U bezbroj pisama (mogla bi to biti čitava knjiga!) telefonskih razgovora u neposrednih susreta, projektovala se čitava jedna stvaralačka kreacija, mnoge ideje i teme su prostrujale i bile od pomoći i njoj i mene. Konuslatcije, sve što je jednom stvaraocu potrebno, pratilo je ove godine i knjige koje smo napisali, objavili i promovisali“.
U eseju „Brankin otvoreni prozor“, Salko Luboder zapisuje: „Branka nam decenijama unazad otvara prozor u svijet duhovnosti, znanja i uzvišenosti. Otvara nam prozor da prvo vidimo i spoznamo bogatstvo njenog bića, zavičajne treptaje njene duše, erudiciju, posvećenost poslu. Sa Brankinog otvorenog prozora napajamo um i sladimo duše gladajući u široke horizonte koje nam otvara u svojim tekstovima i knjigama. Da nije Brankinih ‘Razgovara u Parizu’ da li bismo znali, recimo, za veliku rusku poetesu Belu Ahmaduljinu koja puručuje da je ljubav za talent drugog čovjeka obavezno i znak sopstvenih sposobnosti, ili, pak, za Frederika Begbedu, jednog od najpoznatijih savremenih francuskih pisaca, koji kaže da je traganje za ljepotom u stvari žeđ za Bogom. ‘Literatura se sjeća onoga što smo zaboravili: pisati znači čitati iz sebe’ – još jedna je od misli Begbede“.
Saša Radunović u svom zapisu “Plava ešarpa Branke Bogavac” podsjeća: “Pratio sam njene susrete sa mještanima Bora i petnjičke opštine. Ljubila se sa ženama starijim od sebe, koje su bile uvijene u šamije i tradicionalnu žensku narodnu nošnju ljudi toga kraja. Dok su se sjećale zajedničkih trenutaka iz djetinjstva i mladosti, zajedno su plakale. Tada mi je postalo jasno zašto je, pored ostalog, Branka Bogavac zaslužila orden francuskog Viteza umjetnosti i književnosti. Dobijanju tog priznanja, inače jednog od najznačajnijih u Francuskoj, nijesu doprinijela samo njena književna djela. Ni obavljeni i objavljeni intervjui sa nekim od najvećih svjetskih imena iz oblasti književnosti, filozofije, slikarstva… Danas, kada je donekle više poznajem, siguran sam da je Branka Bogavac vitez života. Jer je neposredna. Jer ne zaboravlja ko je, odakle je. Jer nema sujete… Jer ne zaboravlja ni ljude koje je makar i na kratko i službeno upoznala, kao ni one sa kojima je rasla, vaspitavala se i sazrijevala”.
Pisac Faiz Softić u ogledu o Branki podvlači: „Razgovarala je sa mnogim najslavnijim imenima na planeti, koja su zakoračila u Pariz, pred njom su stajali nobelovci i razmjenjivali sa njom mišljenja kao drugari koji se odavno nisu vidjeli, pa se sreli i sjeli da se iznarazgovaraju. Još mnogo će, mnogo vode proteći koritima rijeke Popče i Lješnice u Bihoru, još mnogo će vode proteći koritom rijeke Lim, što huči podno Bihora, i koritom rijeke Sene, koja teče sred Pariza, dok se rodi nova Branka. Naša Branka! Hej, Branka, Branka, miljenice Boga i ljudi“!
U osvrtu “Susret sa Brankom Bogavac”, Gordana Leković veli: “Tako, u traganju za susretom sa Brankom kroz njene susrete u knjigama, obratio mi se nedavno i Denis Bašić, bosanski autor i predavač na univerzitetu, koji živi u Americi. Želim njegovim riječima da zaokružim ovo kazivanje: “Ja se Branki divim na obrazovanju i visprenosti. Jedno je stvar sreće i slučajno se naći u istoj sobi sa svim onim briljantnim umovima. Drugo je biti promućuran i znati napraviti takvu okolnost. Ali, stvar je genijalnosti i izrazitog talenta znati upitati prava pitanja takve ljude i sazdati spomenike u vremenu. Branka je za mene u publicistici što je Ivan Meštrović u vajarstvu.”
U knjizi “Branka – uzdarja za dar” zstupljene su i dvije pjesme posvećene Branki Bogavac, čiji autori su Gordan K. Čampar i Enes Halilović.
Autor fotografija u ovoj knjizi je Ado Softić, naslovnu stranu – koricu potpisuje Gordan K. Čampar, a prijevod na francuski jezik uradila je prof. dr Aleksandra Banjević.
Jovana Došljak
