AMILA PAČARIZ- OBRAZOVANJEM DO USPJEHA U ŽIVOTU


ZAVIČAJNI KLUB ,,BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (II)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Očuvanje vlastitog identiteta, jezika, kulture i običaja Bošnjaka predstavićemo kroz prizmu Zavičajnog kluba ,,Bihor” kroz XII Dane Bošnjačke kulture, koji su održani 9-10 decembra 2022. godine u Rumelangu. U ovoj kulturnoj razglednici iz Luksemburga zabilježio sam samo jedan dio životnih priča nekih od najistaknutih aktivista samog kluba koji su u Luksemburgu postali značajni privrednici, visoki članovi gradske uprave, ministarstava, političkih partija, ali i samog društva. Njihove životne ispovijesti i priče nose sa sobom ljubav i gorčinu, život i borbu, želje i očekivanja, nadu i strah. Poznati po svom aktivizmu i brojnim humanim akcijama, predstavljaju jedno od najupsješnijih društava naših iseljenika van svoje matice. Ljubav prema Crnoj Gori, rodnom Bihoru, ali i sjeveru Crne Gore pratila ih je i nosila kroz sve nedaće i oluje različitih istorijskih i životnih razdoblja. Kad god treba, oni su tu za sve nas, zato i Crna Gora treba da kroz jak sistem svojih institucija bude njima posvećena na pravi način, jer oni to zaslužuju. Izgradili su svojim teškim radom ime i ugled koje je na ponos nama u Crnoj Gori, Luksemburgu ali i čitavoj Evropi.

Jednu od takvih heroina, mladu uspješnu i elokventnu Bošnjakinju, Amilu Pačariz, upoznao sam u ZK-Bihor. Njen aktivizam, polet, želja za napredovanjem, očuvanjem vlastitog identiteta, ljubav prema Crnoj Gori, čine je u svakom pogledu posebnom.

Amila Pačariz je rođena u Luksemburgu u gradu Dudelanžu 1995. godine. Njeni roditelji su prva generacija naših iseljenika koji su došli da rade. Završila je osnovnu i srednju školu, kao i školu za vaspitače. Od najranijeg djetinjstva gledajući borbu svojih roditelja za njen odgoj, školovanje ali i za bolji život, znala je da jedino znanjem i obrazovanjem može postići napredak u društvu koje pruža šansu svima. Završila je fakultet socijalnih nauka sa smjerom za višu edukaciju i višeg vaspitača. 2019. godine na fakultetu je bila asistent svojim profesorima već od drugog semestra. Želeći da unaprijedi život iseljenika, lokalne zajednice ali i same države Luksemburg  uključila se u politički pokret zelenih u Ešu. Jedan dio svog angažmana je posvetila socijalnim pitanjima i afirmacijom mladih. Nakon završetka fakulteta, zaposlila se u okviru gradske komune i od 2019. godine je direktorica ustanove za đecu, jer rad i podršku mladima smatra itekako važnim.

Na moje pitanje da li je bio težak put do uspjeha odgovorila je: ,,Imala sam punu podršku svojih roditelja i sama duboko svjesna da jedino svojim obrazovanjem i ličnim napretkom neću proći teškim životnim stazama kojima su prošli mnogi naši iseljenici. Profesori koji su sve sami stranci imaju poseban odnos prema mladima i to mi je puno značilo tokom čitavog obrazovanja. Između 120 kandidata, uspjela sam da dobijem svoju šansu da budem asistent na fakultetu i u mojoj generaciji bila sam jedina žena, kako oni kažu, sa EX YU prostora na što sam posebno ponosna”.

Prepoznajući njen kvalitet, profesori je uključuju u veliki projekat konferencije fakulteta soacijalnih nauka Evrope održanom 2018. godine. Učestovovala je u pripremanju nastavnih programa i procesa kao veoma zahtjevnog vida obrazovanja studenata.

Porodica je bitno uticala na njenu odluku da se posveti nauci i obrazovanju zbog šasni koje pruža Luksemburg. Profesori kada prepoznaju kvalitet svojih studenata, čine dodatne napore da podrže one koji imaju ogromnu energiju i želju da budu dio tog sistema. Mentalitet Luksemburžana je naprosto takav da kroz svoje viđenje multikulture daju doprinos svim nacionalnim zajednicama na njenom tlu.

O ZK Bihor kaže: ,,Moja želja da budem dio ZK-Bihor proistekla je kako bih dala svoj puni doprinos našoj bošnjačkoj zajednici, kako bih podržala i okupljala sve mlade spremne da mi se pridruže na putu napretka, ali i očuvanja sopstvenog identiteta. Članica sam kluba od januara tekuće godine, na mjestu potrpredsjednice. Ponosna na sve ono odakle sam i čemu pripadam. I iskreno vjerujem da samo obrazovanjem i radom na sebi možemo biti svi zajedno bolji i uspješni”.

Na moje pitanje: Šta je tebi Crna Gora i šta te veže za nju? Odgovara: ,,Crna Gora je meni sve od deda i nane, planina, mora, jezera, rodnog kraja, svakog izvora travke i kamena, svega onog što me veže kroz kulturu, književnost, naše sastanke i rastanke, miris pogače, pite, rodnog sela. Mi ovdje nemamo familije, sva naša familija je u Crnoj Gori. Čim bi završili sa školom 15. jula, već 16-og bi išli za Crnu Goru i vraćali se tek dva dana pred početak škole. Tamo su moji prijatelji, emocije, sve- jednostavno je to zemlja mojih predaka, na što sam ponosna. Crna Gora i Luksemburg gaje zajednički multikulturu. Obje države imaju svoja prirodna bogatstva i resurse koje Luksemburg iskreno bolje koristi, a Crna Gora ih ima više. Ono što Luksemburg priželjkuje, to Crna Gora odavno ima, pitanje je samo sposobnosti i države i sistema i pojedinca da se na pravi način to iskoristi.

Tokom razgovora upitah: Šta je za tebe maternji jezik i šta bi poručila mladima u Crnoj Gori? Odgovori mi: Jezik je za mene pitanje identiteta mog naroda, ja ga govorim kao da sam rođena u Bihoru, govoriće ga i sjutra i moja đeca da bi sačuvali sve ono što krasi našu kulturu. Mladima poručujem da se posvete obrazovanju, da se kroz život bore, da vjeruju u sebe i u bolje vrijeme. Ni meni niko ništa dao nije, sama sam se borila i izborila u životu. Neka vas lijepe misli i dobre ideje uvijek vode ka putu uspjeha. A on kad tad mora doći.