DIJALOG – RASTODER DURIĆ: ISKUSTVA UPOZNAVANJA RAZLIČITIH KULTURA ČINE ŽIVOT BOGATIJIM, VULIĆ: TRADICIJA SE MOŽE ČAK I OJAČATI U MJEŠOVITIM BRAKOVIMA

Melisa Rastoder Durić i Sabrija Vulić

Govor mržnje predstavlja ozbiljnu opasnost za koheziju demokratskog društva, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava. Djelovanje protiv korišćenja govora mržnje trebalo bi da bude usmjereno na zaštitu pojedinaca i grupa, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili vjeroispovesti.
Ograničenje vezano za govor mržnje ne smije se zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uverenja.
Specifikum Petnjice je to što je ona skoro jednonacionalna sredina, te stoga na mikro planu lišena javne verbalizacije stigmatizacije, mržnje, nerazumijevanja… Međutim, privredna i svaka druga nerazvijenost, uz siromaštvo, te pomanjkanje medijskog pluralizma u samoj opštini, uslovila je i manjak znanja i razumijevanja za druge etničke grupe sa kojima se, naravno, susrijeću.

Ideja je da osmišljavamo, kreiramo teme, tražimo sagovornike i pišemo tekstove koji bi skrenuli pažnju na navedene teme. Tekstovi sadrže razgovore sa dva sagovornika koji odgovoraju na pet pitanja. Ukrštanje  odgovora osvijetliće različite uglove, stavove i teme o kojima se razgovara.

 

Projekat “DIJALOG” podržalo je MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA CRNE GORE

 

 

Pred vama su Melisa Rastoder Durić, profesorica koja živi i radi u školi u Švedskoj i Sabrija Vulić, novinar i predsjednik savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore. 

Kultura, običaji i tradicija su veoma važni za očuvanje posebnosti zajednice, naroda, nacije. Kako cijenite odnos prema tim kategorijama vrijednosti u zajednici kojoj pripadate?

MELISA RASTODER DURIĆ: Radim u prosvjeti i u odjelu za pedagoški razvoj gdje sam posvećena i pitanjima višekulturalnosti i odnosima među različitim kulturama. Tako da mi je tema održivog razvoja interkuluralnosti bliska, kako lično, tako i profesionalno.

Očuvanje tradicije, a kroz to i učenje o tome, je potrebno radi lakšeg prepoznavanja i daljeg razvoja identiteta. Već duži dio vremena živim van matične zemlje i to mi je omogućilo veliki broj susreta sa različitim kulturama. Sa globalnim migracijama, višekulturalne zajednice su svakodnevna realnost. Pitanje je kako graditi i razvijati sopstveni odnos prema različitim kulturama i običajima. Sa osjećajem radosti i tople ljubavi se sjećam bike (za one koje ne znaju to je očeva majka) koja je nosila dimije i šamiju na glavi, kao i staroga amidže (mojeg deda brat) koji je klanjao. Isto tako, lijepo iskustvo je i sa prijateljicom iz Italije, kada sam sa njom išla na misu u crkvi, kao i kada sam, povodom Božića, pozivana na familijarne večere kod prijatelja. Sva takva i slična iskustva su stvari koji život čine bogatijim. Sada živim u izraženo višekulturalnoj zajednici, gdje su prisutni razni običaji i tradicije, kako iz religiozne tako i iz etnografske perspektive. Na primjer, slavi se Božić, Nouruz – iranska nova godina, Middsommar – sredina ljeta, Bajram itd. Dosta tradicije u ovoj zemlji je vezano za religiozne, uglavnom hriščanske praznike, ali to ne predstavlja prepreku za upoznavanje i drugih kultura i običaja koji ne moraju biti vezani za religiju ili naciju. Za očuvanje familijarne tradicije mislim da je vrlo važna posjeta rodnom kraju i druženje sa bližom rodbinom i prijateljima. U dijaspori se organizuju razne radionice vezane za običaje iz matične zemlje. Tako, na primjer, organizuju se radionice sukanja kora, pravljenje kadaifa, vezanja i slično. Ovdje, u Švedskoj, opština ekonomski pomaže razne zajednice za promovisanje kulturnih obilježja, što ukazuje i na švedsku politiku odnošenja prema različitim kulturama. To je, jednostavno, očuvanje višekulturalnosti.

SABRIJA VULIĆ: Ja mogu da iznesem moj lični stav da praktikovanje religije doživljavam kao lični izbor svakog pojedinca. Odrastao sam u porodici u kojoj je rahmetli djed klanjao pet vakata namaza ,a živio u gradu (Kotoru) u kome nisam znao, u nekim sretnim vremenima, ko je katolik a ko pravoslavac ,tako da mi je odlazak u džamiju ili crkvu sasvim normalna pojava u kojoj kroz religiju tražimo neki svoj duševni mir.   Isto tako smatram dok god religija se praktikuje u kućama i hramovima da je to normalno,a onda kada izadje na ulice pa bile to litije ili iftarske večere da je pretjerivanje i potpuno nepotrebno. Vjerski praznici postoje da se posvetimo sebi , svojim najbližim iz porodice , rodbini i prijateljima u intimnom kućnom okruženju.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema principima islama koji propagiraju djelimično ili potpuno pokrivanje žena?

MELISA RASTODER DURIĆ: Moj lični odnos prema principima islama koji se odnosi na način odijevanja kao i pokrivanje kose i sl. je izražen kroz poštovanje onih koji se drže tih principa. U razgovoru sa pokrivenom ženom, koja dolazi iz Iraka, čula sam zanimljiva razmišljanja povodom pokrivenosti. Ona kaže da je to ne čini većom muslimankom, već da je to stvar ličnog izbora izražavanja praćenja islama. Ovaj primjer može izraziti i moj lični stav prema tome. Dakle to je stvar ličnog izbora isto kao što je to i tetovaža ili nošenje crnine u periodu žalosti zbog gubitka bližnje osobe i slično.

Odnos sredine prema tim principima je u suštini poštovanje individualnog izbora vjere i iskaza iste. U zemlji u kojoj živim je na snazi zakon (protiv) diskriminacije. Taj zakon navodi da je diskriminacija to kada se neko tretira gore od drugih u sličnoj situaciji i ima veze sa najmanje jednim od sedam tačaka diskriminacije: 1. pol, 2. rodno ili polno izražavanje (kako odlučite izraziti svoj pol kroz, na primjer, odjeću i frizure, 3. etnicitet, 4. religija ili drugo vjerovanje (na primjer ateizam, islam, judeizam), 5. seksualne orjentacije, 6. Smanjena mogućnost funkcionalnosti ( na primjer oštećenje vida, upotreba invalidnih kolica, alergije, ADHD), 7. Dob (na primjer ako je neko mlad ili star za posao i sl.). Uz ovo treba dodati da Konvencija o pravima djeteta je zakon u Švedskoj.

SABRIJA VULIĆ: Pa da budem iskren ja živim i boravim u sredinama gdje je to rijetka pojava. Ako govorimo o mom rodnom gradu Kotoru toga nema osim u slučajevima kada se pojave turisti iz zemalja gdje žene praktikuju ovaj način oblačenja. Iskreno nijesam primjetio nikakvu reakciju mojih sugradjana prema takvim damama što je vjerovatno i posljedica činjenice da u Kotoru žive ljudi , mnogi od njih pomorci, kojima je to uobičajeno na svjetskim putovanjima.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema mješovitim brakovima? (pod pojmom mješoviti se misli na različitu vjeru i/ili naciju) prije svega.

MELISA RASTODER DURIĆ: Pitanja mješovitog braka i eventualnih problema u vezi tog pitanja lično mi nisu uopšte prisutna. To je, valjda, i zato što sam odrasla u familiji koja je živjela i živi na principima demokratije, a da nisu poznavali zakone vezane za to. Riječ je o opštem obrazovanju i vaspitanju, a kasnije to dođe i sa stručnim obrazovanjem u raznim obrazovnim strukturama, kao na primjer u školi, na fakultetu, na poslu. U mojoj bliskoj familiji ima brakova i zajednica različitih vjera, i to može jasno pokazati lični odnos prema tome.

SABRIJA VULIĆ: Mješoviti brakovi su normalna stvar koja počiva na povjerenju i razumjevanju supružnika. Kada se pomenu mješoviti brakovi mislim da je poražavajući rezultat  jedne ankete iz 2018.g. po kojoj oko 50 % crnogorskih studenata protiv  braka sa osobom druge vjeroispovjesti. Naravno takvi stavovi dolaze iz porodica i ,po meni, poseljdica su našeg primitivizma. Ako osudjujemo ljubav dvoje djece različitih vjeroispovjesti onda je vrijeme da stavimo prst na čelo i zapitamo se kuda idemo. Tradicija , običaji i kultura mogu se sačuvati i u mješovitom braku sasvim sam siguran i možda biti i još jači nego li je to istovjerskim brakovima.

Koliko je u Vašem okruženju zastupljena tema odnosa prema LGBT osobama i njihovim pravima?

MELISA RASTODER DURIĆ: Ta tema je zastupljenja tako što se stalno traže novi i strukturalno jači načini komunikacije na tu temu. Već sam pomenula zakon o zabrani diskriminacije. Sa ovim zakonom su svi upoznati i puno se radi u obrazovnim strukturama, tako da su i djeca u vrtićima upoznata sa tim. Nije samo da su ljudi upoznati sa zakonom, već se tema obrađuje unutar svih radnih organizacija. Nova reforma školskog programa za osnovnu školu je donijela obavezno obrađivanje ovih tema i tema o principima demokratije i građanskog društva u učionici kako bi učenici imali priliku da razvijaju svijest o diskriminaciji i time gradili zdrav odnos prema svojim sugrađanima.

Nedavno se desio slučaj gdje je nastavnica odbila da se učeniku obraća sa neutralno rodnom zamjenicom (ne ona ili on, već treća zamjenica koja sa sobom ne nosi rodno obilježavanje osobe). Roditelji i učenik su pokrenuli tužbu protiv te nastavnice, jer je uvrijedila osobu koja se osjetila omalovažavanom. Sud je donio presudu da je nastavnica diskriminisala učenika na osnovu pola i rodnog izražavanja. Tako da je pomenuta nastavnica dobila otkaz, a učenik je dobio odštetu. Ne sjećam se ako je nastavnici oduzeta i legitimacija.

Link za tekst o nastavnici, na švedskom:

Lärare fick sparken för ”hen”-vägran – kliver fram i video – Nyheter Idag

Link za tekst šta kažu eksperti o tom događaju:

Experter om läraren som vägrade säga “hen”: “Måste tänka sig för” | Läraren (lararen.se)

SABRIJA VULIĆ: Tema LGBT populacije je  uvijek zastupljenau u svakoj zajednici  u prvom redu zbog sve veće vidljivosti ove grupacije. Naravno ,kao i u svemu i po ovom pitanju ima i podrške i osude ovih pojava  i to uvijek zavisi od “vidika” osobe koja o tome govori. Naravno da u tim stavovima ima i jakog uticaja religije koja uobičajeno osudjuje ove pojave. Moj lični stav je da je pripadnost LGBT zajednici slobodan izbor svakog gradjanina bez potrebe da ugrožava moj stav da ne pripadam toj grupaciji. Lično,  imam prijatelje iz LGBT populacije, ali nisu mi prijatelji iz tog razloga, već zato što su dobri ljudi.

Odnos prema funkcionisanju lokalnog administrativnog aparata. Kakav je odnos lokalne vlasti prema građanima I obrnuto u mjestu gdje vi živite? Da li je i u kojoj mjeri lokalna vlast I njene službe servis građana? (može da se navede I primjer, pozitivan I negativan, ili lično iskustvo)

MELISA RASTODER DURIĆ: Administrativni aparat opštine u kojoj živim je dobro organizovan i u funkciji je građana. Bez obzira koja partija ili grupa partija ima vlast u opštini, osnovne strukture treba da rade. Te partije su dobile povjerenje građana da će to i raditi, tako da je to i velika odgovornost koju te partije preuzimaju. Neke stvari moraju funkcionisati bez obzira na političku opredijeljenost. Na primjer: na jednoj tramvajskoj stanici nije bio obezbijeđen prostor i prolaz za putnike sa posebnim potrebama, radi se o osobama sa invalidnim kolicima. To je postao veliki problem i prevozno preduzeće koje je zaduženo za funkcionisanje lokalnog saobraćaja je bio u vrlo nezgodnoj situaciji, jer se tako nešto uopšte moglo desiti. To nema veze kojoj političkoj stranci opština pripada, več je u pitanju obaveza svih prema svim građanima.

Sve ovo gore navedeno ne znači da u suštini nema diskriminacije u sredini u kojoj živim. Diskriminacije postoji, ali se o njoj razgovara na više načina i radi se protiv same na jednom sistematskom i strukturalnom načinu i nivou. Mediji su vrlo važni u tome, jer upućuju na dešavanja koja treba riješiti ili na odnose koje treba dalje razvijati kako bi živjeli u jednoj građanskoj sredini koja se zbilja temelji na osnovnim principima demokracije. Uloga medija koji se bave i pitanjima demokracije, kao što to vi ovdje radite, doprinose jednom opštem razvijanju svijesti kod građana o demokraciji i tolerantnom suživotu.

I da završim sa jednim citatom koji se ovdje često koristi, a to je: „Kod kuće možeš da kažeš šta hoćeš, ali na poslu ne smiješ.“ Ovo je samo figurativno kako bi se obratila pažnja da se ne smiju vrijeđati osobe sa kojima radiš, Ideš u školu, slučajno sretneš i sl.

SABRIJA VULIĆ: Nemam odgovor na ovo pitanje.

SAMIR RASTODER