ZAPIS SA PUTOVANJA: ZIMNICA I KNJIGE


Kako sam doživio jedno putovanje, autobusom GAGI-TURSA od zavičaja do Luksemburga.

Rano, još prije zore, krenusmo, sa svega četiri putnika, na dugi put iz Petnjice put Evrope. Oko pola pet, vozač autobusa Sule, glasno i začuđeno uzdiše, jer su više od polovine škafova puni, a treba ubaciti još desetak torbi putnika koji su, rukovodeći se onom narodnom „neće on nas čekat“, poranili da ne zakasne.

Uz kratko preslaganje već sinoć ubačenih torbi, majstor nalazi mjesta i za nove. A torbe teške, neke od njih od milošti zovu “krmače”, jer aludiraju na glomaznost i težinu, teške  taman toliko da onome ko ih podiže bolje je da potraži pomoć.

Pretpostavka je da je u svakoj torbi spremna zimnica koja se šalje sinovima, ćerkama i snahama po Evropi, kako se tamo, ni u kom slučaju, ne bi mučili ili trošili da kupe istu, jer time čuvamo tradiciju, šta li?

I ja pored ranca sa hranom i pićem imam dvije torbe. Dovoljno pune da jedna osoba bez muke može da ih podigne. U jednoj je svakako zimnica, koju brat i snaha šalju sinu i ćerki, a u drugoj, koja je malo teža, sadržaj nesvakidašnji.

Muči se vozač Elvis da je smesti.

“Koliko si ti ovo napunio tegli, pita on.

“Tri puta imaš da pogadjaš šta je u torbi”, kratko odgovorih.

Nije htio da nagađa i ja mu je otvorih. Ostao je bez riječi jer je torba do vrha bila puna sa tridesetak knjiga koje klubu BIHOR šalje Centar za seoski razvoj i Mirsad Rastoder kako bi se promovisale na festivalu DANI BOŠNJAČKE KULTURE početkom decembra. Naslov knjiga je BIHORSKI DUNJA.

Iz Petnjice, po redu vožnje, krećemo u pet sati, a prva stanica je Rudeš kod Berana kako bi se napunilo goriva.Izgubismo cijeli sat kako bi se ubacile nove “krmače” koje kreću u osvajanje Evrope.

Uz dva stajanja i primanja putnika, stižemo na granicu Crne Gore i Srbije. I jednu i drugu granicu prolazimo rutinski.

Nezaobilazan stop je u Novom Pazaru i uzimanje mantija i ćevapa. Uzeh po dvije porcije, kako bi preživio do kraja putovanja.

Kroz Srbiju je, takođe, bilo dva tri stajanja za putnike, te pred akšam, eto nas izađosmo iz Srbije i zastadosmo u međuzonu, kako bi vozača pošao do mađarske carine i pogledao ko je od carinika na dužnosti.

Donio nam je loše vijesti.

“Piiii, onaj kreten je…”, misleći na istog carinika od prošlog vikenda, koji im je vratio preko pedeset torbi sa turšijom i paprikama. Srećna i ljudska okolnost je da je prevoznik sve te torbe i “krmače” ipak vratio vlasnicima, a nije ih bacio u kontejner, što se mnogima dešava. Ne znam ko bi više kukao za njima  – primaoci ili oni što su poslali.

Par sati čekanja na ulaz u Mađarsku, dolazimo na red oko dvadeset i jedan sat, te posle pola sata konrole putnika i stvari, vozači zadovoljno uzdahnuše i sa osmjehom nastavismo dalje.

Nije ni kiša kroz Mađarsku i Austriju pokvarila raspoloženje. Mijenjaju se vozači Sule i Elvis  pa se zadovoljno grabe kilometri, putnici spavaju opruženi na tri – četiri sjedišta, jer nam je svima po jedan red sjedišta dovoljan za spavanje i sjedenje.

Prošli smo Njemačku i na vrijeme, po redu vožnje, stižemo u Esch Alzette oko dva sata popodne. Umor se osjeća, ali sam putovanje lako podnio, jer sam se, tako reći, naštelovao za tridesetak sati putovanja – za čekanje na granicama, za plač djece ako ih bude. Ovoga puta bio je samo jedan dječak, uzrasta 5-6 godina, koji je bio tako nestašan i komunikativan da nam je svima bio razonoda i neprestano mamio šalu i osmjehe.

Zahvalnost svakako vozačima autobusa koji su tako bili korektni te u nijednoj situaciji nijesu pokazali nervozu, već bili od pomoći svim putnicima. Vjerujem da je slična situacija kod svih prevoznika i samo mogu da im poželim svaku sreću i putovanje bez brige ka Luksemburgu ili zavičaju.

HAMDIJA RASTODER