Sajma Ferhatović o zborniku “Odiseja Bihora”: BRIŽNO IZNJEGOVANA RAZLIČITOST U SADRŽAJIMA PRIČA


Zbornik priča „Odiseja Bihora“ je deseti u nizu čija se tematika priča uglavnom vezuje za Bihor – u simboličkoj ravni zavičaj. Mr Sajma Ferhatović je kazala da u temama priča ovog Zbornika ne osjeća se teret ni religije, ni običaja, ni forme, ni suštine, ni stvarnog, a ni nestvarnog, već se jasno uočava brižno iznjegovana različitost u sadržajima priča, prostor i slobodu pisanja koju autori imaju.

,,Bihor je kroz djela Sijarića, ali i prijateljstva koja čuvam, meni lično drag i poznat te se mogu pohvaliti i poznavanjem Bihora, a zahvaljujući studentskim danima provedenim u druženju sa Bihorkama i Bihorcima. Još tada, bez nekog planskog interesovanja za jezičke specifičnosti počinjem tražiti razlike, a ponajviše sličnosti između mog plavakog i petnjičkog govora, isti ti osjećaji kod mene su se javljali prilikom čitanja ne samo ovog, već i ranijih zbornika čime različit-ist-osti jesu realne i ostvarljive. Desetogodišnja bitka koju naš Mirsad Rastoder vodi nije jednostavna bitka očuvanja, ja ću reći kulturno-historijskog i jezičkog nasljeđa, već je i bitka za afirmaciju mladih ljudi, budućih pisaca koji imaju šansu da dobiju prostor i budu jednako ispoštovani kao i već afirmirani pisci, što je u konačnici jak vjetar u leđa, baš kao što je i moj večerašnji nastup iniciran snagom i pozitivnom energijom koju On upućuje. Ono što je utkao u predhodne, ali i u ovaj zbornik je stvarno pažnje vrijedno i nadam se da će Bihorci i Bihor moći Mirsadu da daju makar dio onoga što on proživljava za sve nas. U temama priča ovog Zbornika ne osjeća se teret ni religije, ni običaja, ni forme, ni suštine, ni stvarnog, a ni nestvarnog, već se jasno uočava brižno iznjegovana različitost u sadržajima priča, prostor i slobodu pisanja koju autori imaju vidimo i u konstantnom uključivanju već afirmiranih autora čije prisustvo, a znam da je na ličnoj inicijativi, daje posebno čvrstinu i snagu trajanja ovoj i drugim BIHORSKIM ODISEJAMA. Znam da se autori trude oko priča, jer sam imala priliku da čitam neke još u fazi nastajanja, pa mogu reći da sam svjedok malih istraživanja na polju običaja, religije i jezika što u rellanosti i jeste njegovanje različit-istosti. Iako su ovom kratkom formom priča tretirana neka postmodernistička pitanja uočavamo da se većina autora odlučila za tradicionalnu strukturu priče smjejštajući događaje i likove u prošlost. Priče tematski obrađuju samoću, duhovni nemir, odnosno potragu za mirom, siromaštvo, smrt, ali i porodični i komšijski odnosi, te životna sreća i nesreća, rat i slično.

Fokus mog interesovanja kroz ovu Zbirku su elementi kutlurnog nasljeđaa bihorskog kraja, prije svega mislim na specifinosti religije, jezika i običaja koji su tretirani kroz priče. Nadam se da neću pogriješiti, ako kažem da su ovi elemenati, odnosno potreba za njihovim prenošenjem i jedan od ciljeva

iniciranja i trajanja ovog festivala. Ovi elementi u pričama bivstvuju nenametljivo svaki u svom dijelu kroz opise sudbina pojedinaca u različitim životnim pozicijama. Priče u kojima ima i legendi i sjećanja i stvarnoog i nestvarnog, religiju tretiraju u njenom osnovnom obliku prakticiranje pet vakta namaza likova u više priča, ali i odlazak u crkvu, odnosno, kao što sam već rekla nenametljivo, bez pompeznog akcentovanja ili stavljanja u prvi plan, a opet ukazujući na njenu bitnost u životima likova. Običaji kao element kulturnog nasljeđa tretirani su, skoro u svakoj priči, gdje stvarno možemo uočiti različit-ist-osti, svima su nama bliske, bliske Bihoru i bihorskom načinu života ali i drugim sredinama. Selo i njegovi mještani su glavni nosioci običajnog nasljeđa koje možemo povezati sa bihorskim načinom života. Posebno bitan element kulturnog nasljeđa prožet kroz sve zbornike, pa i u ovom je jezik. Najveće bogatstvo u ovoj publikaciji su jezici kojima su se autori služili. Jednako žive, jednako se upotrebljavaju i jednako su svi naši, svima nama razumljivi i crnogorski i bosanski i srpski, bez izuzetka. Urednik je autorima dao slobodu u pisanju, pa je jezik taj koji prenosi različit-ist-osti kroz primamljive priče koje će zadovoljiti očekivanja čitalaca. Vidno je da su neki autori pokušali da sačuvaju riječi bihorskog kraja pa u opisima možemo naći riječi koje danas rijetko ili nikako ne možemo čuti, kao što su na primjer: čemašir, hajat, basamaci, mutvak, musafir, demirli, asli, mufljuz, kotur, kvarat. Oživljeni su i toponimi koji će imati uticaja na istorijsku dimenziju za neka buduća vremena. Ove priče su čuvarkućice kulturnog nasljeđa. Nadam se da će mladi ljudi poželjeti da istražuju kulturno nasljeđe u ovim, ali i nekim novim pričama, i da će Bihorskoj kulturi življenja dati novu dimenziju i produžiti trajanje. Čitajući ovu Zbirku imala sam priliku da kao radoznao čitalac uspostavljam vezu sa događajima, likovima, motivima, pronalazim vezu sa nekim događajima iz istorije, ali i da imam svoje favorite među pričama. Neću vam otkrivati svoj iybor, preporučujem Bihorcima, ali i onima koji to nijesu, a poštuju pisanu riječ da pročitaju Odiseju Bihora, dožive je na sebi svojstven način uz čuvanje različitosti i njegovanje sličnosti.“

Festivalski grad Pjesnikinja Rebeka Čilović, konstatuje da su Zavičajne staze od Petnjice napravile festivalski grad.

,,Festival kratkih priča inspirisanih Bihorom je pravi ambasador petnjičkog kraja, a i šire. Svi koji su slali price ili to planiraju da učine, nose Bihor kao sinonim za svoj zavičaj. Zahvaljujući NVO ,,Centar za kulturu“ Bihor Petnjica je postala festivalski grad. Starije je utemeljenje festivala i njegov doprinos u širenju kulture na sjeveru od momenta kada je Petnjica i zvanicno dobila status opstine. Ni jedna politika, pa čak ni dijaspora nije učinilo ono sto je festival, a doveo je u našu malu mahalu takve autore ne samo iz zemlje vec i iz regiona, evrope, na kojima bi mogli da pozavide biću do kraja iskrena svi. Festival nas je ucio da upoznajemo sebe, ali i grlimo druge. Spremni da prihvatimo i slavimo razlike u kojima bivamo ujedinjeni. Festival je kroz svoj angažman i večerašnju promociju zbornika ,,Odiseja Bihora“ pokazao da je pionir u mnogo čemu. Izdvajam prisustvo autorki koje su nerijetko i nagradjivane u velikom broju. Gotovo je prvi na sjeveru zdusno podržao ideju izjednačavanja autora po osnovu roda i pola. Neka nam ovaj zbornik služi kao podsjetnik na sve sto smo u minulih 14 godina napravili, jer zaista kao sto postoje neimari u jeziku tako postoje graditelji dobrih mostova u kulturi. Prvi među jednakima je onaj koji se rodi u jednom narodu jednom u 100 godina. Mirsade Rastoderu, hvala ti sto imas elana, snage i volje da nas sabiraš, a nikada razdvajaš, hvala ti sto vjerujes u ideje onda kada i ona sama počinje da sumnja u sebe. Neka nam je na ponos svako novo okupljanje i neka žive priče dostojne velikana književnosti i kulture uopšte, naglasila je Rebeka Čilović,agilna učesnica i kordinatorka programa“ kazala je Rebeka Čilović.

Festival Zavičajne staze