“PUTEVI I RASKRŠĆA” 11 (VIDEO) LATIĆ I RAMDEDOVIĆ – RAZLOG ODLASKA IZ PETNJICE JE, PRIJE SVEGA, NEZAPOSLENOST


Gost u jedanaestoj emisiji ,,Putevi i Raskršća“ bio je Munir Ramdedović, vrijedni Bihorac koji već dugi niz godina živi i radi u Luksemburgu kao i obavlja veoma značajne funkcije u Luksemburgu a to su: predsjednik Savjeta za saradnju sa strancima i Sudski tumač. Ali koji nije zaboravio svoj rodni kraj i Petnjicu u koju se vrlo rado vraća kada mu se za to ukaže prilika.

RADIO PETNJICA: Pa evo prije početka emisije smo se odlučili da odigramo partiju šaha, recite nam gdje ste vi naučili da igrate šah i kada je to bilo?

Munir Ramdedović: Šah je u našoj tradiciji, dok sam bio dječak od nekih pet, šest godina gledajući amidže i rahmetli oca, ja sam sa njima povremeno učio tako da se sjećag tog dijela igranja šaha i prvog polaska u školi to su momenti koji će ostati dugo u sjećanju, još kada sam bio u predškolskom rahmetli bijača me je učila slova i proračun, a sjećam se takođe jedan moj rođak me odveo u školu da pokaže drugim učenicima koji su imali sedam godina da im pokaže koliko sam ja znao i da pišem i da računam zahvaljujući mojoj bijači sam još puno stvari naučio kroz život.

RADIO PETNJICA: Recite nam, a i našim gledaocima ko je zapravo Munir Ramdedović?

Munir Ramdedović: Prije svega želim da pohvalim i zahvalim se ekipi Radija Petnjice i da pohvalim vaš dosadašnji rad, prije svega jer smatram da je to spona između domovine i dijaspore. U suštini o sebi jako rijetko želim da govorim to prepuštam drugima. Završio sam Srednju školu u Beranama  Gimnazija  ,,Panto Mališić“ prirodno-matematički smjer, tu ću se sjetiti jedne rečenice kada sam bio četvrti razred, pubertet malo se više opustimo i onda je moj rahmetli otac došao na roditeljskom sastanaku i nijesam baš ima sjajne ocjene, nakon roditeljskog sastanka pozvao me je i sjeli smo u jednom restoranu i rekao mi je ,,Munire ti si moje najstarije dijete od tebe mnogo zavisi ukoliko ti budeš uspio uspjeće i tvoja braća i sestre, ukoliko ti budeš propao svi će oni propadnuti“ to je bila rečenica koju emotivno i dan danas doživljavam. Onda sam poslije srednje upisao  Tehnološki fakultet u Kosovskoj Mitrovici, nakon prve godine studija došao je i moj brat Mijaz da upiše Elektro-tehnički fakultet i Edin takođe moj brat je došao da upiše Srednju medicinsku školu i tako smo se pomagali međusobno. Šta ostavlja takođe traga, moji roditelji su bili veoma uporni da nas podrže i izvedu na pravi put. Sjećam se kada bi došao sa studija majka bi me budila u tri, četri sata ujutru da idemo i beremo pečurke da bi nekako opstali, kada se sjetim tog vremena danas to je toliko bilo važno da se snalazimo. U tom periodu radio je samo otac, a nas je bilo sedam učenika, troje na fakultetu usput je kupovao i imanja koja danas mi koristimo. Mislim da sam naslijedio od mojeg rahmetli oca da budem snažan i jak, kao i to da brojne izazove vrlo rado prihvatam. Imam utisak da često pomjeram granice sve više i pokušavam da pomognem drugim ljudima što je takođe radio i moj otac. Sjećam se da su njegovi najteži momenti bili kada smo mi odlazili sa Bihora, jer je on osjećao da ćemo mi ostati tamo jedan određeni period. Tako da to su neki momenti koji su bili prekratnica u životu mom i moje braće i sestara.

RADIO PETNJICA: Sa koliko godina ste Vi pošli u Luksemburg i kada je to bilo?

Munir Ramdedović: Upoređujući studiranje kada sam nastavio u Belgiji tehnološki fakultet je trajao pet godina i veoma je zahtjevan fakultet. Mislim da sam na tom fakultetu prvi student koji je diplomirao sa odslušanih pet godina i tada je rahmetli moj otac došao u K.Mitrovicu i vidio se sa mojim mentorom Novicom Rakićević koji je bio jako ugledan profesor to je bilo 1991. god ja sam diplomirao negdje prije jula mjeseca, zbog tih previranja koja su se dešavala devedesetih ja i moje amidže smo se odlučili da pođemo za Švajcarskoj možda na nekoliko nedelja, nekoliko mjeseci očekivali smo da će se situacija smiriti pripremale su se tenzije početak rata.  Krenuli smo avionom za Švajcarsku pet dana nakon toga granice su se zatvorile i nije se moglo slobodno putovati, tako da sam ja u Švajcarskoj boravio tri mjeseca, vidio sam kakva je situacija, moj dajidža Nako Latć je toliko insistirao da ja pođem kod njega u Beligiji Arlonu i insistirao da ja ostanem tu, zamolio me da pođemo na jednom univerzitetu i pošli smo kod tog direktora zajedno i dao mi je rok da ispunim formular za prijem na francuskom jeziku, ja sam donekle nešto razumio jer dosta dobro sam poznavao engleski jezik i u maju mjesecu kada smo pošli opet zajedno tamo onda je ovaj ambasador rekao da se iznenadio kako je čovjek naučio francuski za tri mjeseca, na šta mu je je direktor odgovorio ,,Ne mene to ne iznenađuje ja radim taj posao i znam na šta su spermni takvi ljudi“. Pa kad uzmemo neki prosjek ja sam francuski jezik učio po 15-16 sati dnevno punih tri mjeseca da bih ostvario svoj cilj.

RADIO PETNJICA: Je li bilo teško prilagoditi se Evropskom sistemu?

Munir Ramdedović: Jeste bilo je teško, jer smo očekivali da ovdje imamo udoban posao, poznavali tradiciju, kulturu i onda dolazimo u drugu državu gdje je sve drugačije, ljudi su drugačiji i tako se brzo integrisati nije bilo ni malo lako. Ja sam imao želju uvijek da se vratim ovdje, ali ja osam godina nijesam mogao doći zbog raznih poteškoća i rata koji je plamsao u Bosni, tek nakon osam godina sam uspio da dođem bilo je to 1999. godine.

RADIO PETNJICA: Rekli ste nam da ste predsjednik Nacionalnog vijeća za strance u Luksemburgu. Možete li nam reći kako ste došli do te funkcije?

Munir Ramdedović: Dok sam bio u Luksemburgu radio sam u jednoj firmi koja se zvala Henkel tu sam počeo raditi na proizvodnji i nakon šest mjeseci prešao sam u laboratoriju na naučnim istraživanjima tu sam radio 15 godina na otkrivanju nekih novih inovacija. Jedne prilike kada je moj otac došao meni u posjetu u Luksemburgu rekao mi je zašto se ne bi aktivirali u neka naša udruženja i na njegov prijedlog ja sam se učlanio u jedno Udruženje prijateljstvo Luksemburg-Crna Gora i onda moji prijatelji znajući koliko sam aktivan i koliko želim pomoći drugima zamolili su me da se kandidujem za upravni odbori ljudi su me podržali, preko togudruženja smo realizovali mnogo projekat, nakon toga Udruženje koorperacija Luksemburg Montenegro me je kandidovalo za člana Nacionalnog Savjeta za strance u Luksemburgu i tako u razgovoru sa prijateljima oni su zeleli da ja budem predsjednik. Želim da pomognem našoj zajednici da se što bolje integriše u Luksemburgu i prava koja imaju naši građani sa područja Balkana nijesu ista kao pripadnika EU i koliko god da Luksemburg želi jednakost mi osjećamo jednu vrstu diskriminacije kada je riječ o odabiru posla.

RADIO PETNJICA: Šta vas veže i zbog čega ćesto dolazite u svoj zavičajni kraj?

Munir Ramdedović: Kao što sam rekao ta nostalgija, ja svako ljeto minimum boravim ovdje četri sedmice, jer smatram da nema ništa vrednije nego doći u svoj kraj i posjetiti svoju majku, okupiti se sa braćom.

RADIO PETNJICA:  Znamo da ste u saradnji sa braćom osnovali fondaciju ,,ČOVJEK NE UMIRE“ i da pokušavate kroz tu organizaciju i projekte da Bihor oživite i da zaustavite koliko toliko iseljavanje. Pa nam kažite da li ste uspjeli u tome?

Munir Ramdedović: To je bila ideja mojeg oca, prije nego što je preselio i mi smo razgovarali da kreiramo jednu fondaciju. Danas smatram da je fondacija ,,ČOVJEK NE UMIRE“ dosta prepoznatljiva i naš cilj je zaista održivi razvoj Bihora to su amaneti naših roditelja i mi želimo da koliko je moguće pomognemo Bihoru i što je najvažnije da se znanje ovdje zna cijeniti i da omladina koja stiče znanje, to znanje iskoristi i posveti Bihoru. Luksemburg je jedna od najbogatijih zemalja njihovo bogastvo su stvorili poljoprivrednici oni koji posjeduju zemlju, oni koji se bave poljoprivredom i smatram da kroz projekat ,,FARMERI SA BIHORA“ očekujemo da će se rezultati tog projekta prepoznati za nekoliko godina.

 RADIO PETNJICA: Šta mislite po vašem mišljenu koji je to razlog zbog čega omladina sve više napušta Bihor?

Munir Ramdedović: Smatram da nedostatk infrastrukture i politička nesigurnost su jedan od problema zbog čega omladina napušta ovaj kraj, jer oni nemaju sigurnost i stabilnost kada vi završite školu, kada postanete formirana ličnost da će se to vaše znanje cijeniti. Nažalost i dan danas ovdje uspijevaju oni koji su politički podobni i zbog toga sve veoma teško može da funkcioniše. Kod nas i nakon izbora direktori škola bez obzira na političke promjene oni ostaju, jer su sposobni i kompetentni postoji mogućnost da se desi promjena ali ne sistematski što je ovdje kod nas slučaj. Na prostoru Balkana sve dok ne dođe do te političke zrelosti da se cijeni znanje neće biti garancija za omladinu da ovdje ostane.Smatram da ovdje bi trebali više da se posvetimo radu, obrazovanju otvaranju malih i srednjih preduzeća nego nekim političkim opterećivanjem. U Luksemburgu pola građana ne zna ko su ministri njih to u suštini ne zanima sigurni su da će imat platu i oni su zadovoljni. Ovdje imam utisak da je politika svakodnevna tema.

RADIO PETNJICA: Za kraj recite nam, koja je vaša poruka mlađoj generaciji koja je ostala na svojem ognjištu?

Munir Ramdedović: Veoma je težak put adaptacije kad se pođe vani. Smatram da svi treba da se ujednine i Opština, država  i pojedina preduzeća da nađu načina kako da kreiraju nova radna mjesta. Veoma je malo preduzeća koja nude povoljnosti da bi se mogli zaposliti ovdje, osim državnih institcija. Moramo radit da te mlade ljude podržimo i da cijenimo njihovo znanje. Jedinstvo, zajedništvo, saradnja to je nešto što je važno i naravno definisati ciljeve i upornost. Meni je moj otac rahmetli govorio ,, Munire najbolja investicija jeste edukacija svoje djece“ znači izvođenje djece na pravi put i to je neka moja poruka koju bih želio poslati svim bihorcima. Zalažite se za vašu djecu, radite na edukaciji vaše djece, i da zajedno pobjeđuju.

RAMZIJA LATIĆ: RAZLOG ODLASKA IZ PETNJICE JE PRIJE SVEGA NEZAPOSLENOST

Sagovornik Radija Petnjica bio je i dugogodišnji aktivista i predsjednik nekoliko mjesnih zajednica

Radio Petnjica: Kako je nekada Petnjica izgledala u vašoj mladosti?

Ramzija Latić: Nakon odlaska u Srednju školu u Peć a obzirom da sam bio vezan za svoj kraj, razmišljao sam kako da se pokrene Srednja škola u Petnjici. Uz pomoć Kadrije Adrovića i Feha Ličine i drugih ljudi, otvorili smo Srednju školu kako naša djeca ne bi išla dalje od svojih najmilijih. Tada je imalo dva smjera, sada već mnogo više i ponosim se time.

Režijski odbor u kojem sam bio, kupio je namještaj za Srednu školi u Petnjici.

Radio Petnjica: Bili ste predsjednik 40 godina velike mjesne zajednice Petnjica, kada ste se aktivirali da doprinesete poboljšanju Petnjice?

Ramzija Latić: Nakon vojske, dobio sam posao sekretara u Mjesnoj zajednici, u četiri mandatna perioda bio sam delegat u SO Berane i sa te pozicije tražio sam da se započnu neke aktivnosti a to je sve započelo osamdesetih.

Kao mlad čovjek, zalagao sam se za razvoj ovog kraja i kada smo završili ostvaranje Srednje škole, prionuli smo na posao povezivanja telefonskom mrežom. Tada smo iskopali 150.000. metara primarne mreže i oko 30.000 sekundarne mreže za telefonsko kablo. Danas je naše područje pokrveno sa fiksnom telefonskom mrežom od Crnog Vrha do Petnjice i ostale današnje mjesne zajednice.

Takođe, naše aktivnosti bile su plod izgradnje dva repetitora na Đuđ, jedan u Laze i jedan na Trhaniško brdo.
Nakon završetka tih projekata, cilj nam je bila putna mreža, pa smo uradili putni pravac Greben-Bioča akcijama i uz pomoć Komunalnog iz Bijelog Polja. Potom projekte vodovoda i elektrosnadbijevanja. U mz Vrbica i Trpezi fondacija Caritas je radila projekat elektrosnadbijevanja. Dok u mz Petnjica radilo se na snadbijevanju vodom jer bio je nedostatak vode bio u centru, pa je urađen bajpas od Popče do bazena u borićima.

Radili smo na snadbijevanju vodom u Lagatore, pa je doveden vodovod za Lagatore, Prisoje, gornji dio Trpezi, dok za Petnjici vodovod sa Popče.
Radio Petnjica: Da li ste zadovoljni izgledom Petnjice danas?

Ramzija Latić: Zadovoljan sam danas koliko je urađeno. Samo do nekih pozicija moglo se automobilo, a ostali dio puta morao je narod pješke. Obišao sam pješke sva udaljena mjesta i ponosim se sa projektom Regionalnog razvoja poljoprivrede i tada smo podijelili šesdeset traktora našim građanima. Danas do svake kuće može auto da dođe, svako gazdinstvo ima mehanizaciju za poljoprivredu. Nekad se išlo pješke do Berana, vrlo često zbog nedostataka novca da se plati karta. Danas otvaranjem granica prema Zapadu, naši mnogo bolje žive u odnosu na nekada.

Devedestih godina smo krenuli povraćaj statusa opštne Petnjica i 2013. povratili smo status Opštine i sada ne razmišljamo o asfaltiranju sto metara puta, nego nekoliko kilometara godišnje. Opština je doprinijela da se Petnjica razvija kroz razne opštinske i državnse institucije da ne idemo za sitnicu u Berane.

Radio Petnjca: Kako je započeta inicijativa povratka statusa Opštine?

Ramzija Latić: Formiran je Režijski odbor, uradili elaborat za održavanje Opštine koji je ocijenjen kao jedan od najboljih.
Danas imamo svoju Opštinu i imamo svoje ljude koji ovdje rade i nadam se da će lokalna uprava doprinijeti razvoju ovog kraja.

Zadovoljan sam sa radom Opštine a nisam zadovoljan što se ne otvori biznis zona za besplatne placeve jer potrebno je zaposlenje mladih ljudi. I ono što je važno a to je potreba benzinske pumpe kako naši građani ne bi išli samo za gorivo u Berane.

Radio Petnjica: Šta je po vama glavni razlog migracije stanovništva iz Petnjice?

Ramzija Latić: Razlog migracija je nezapošljenost. Imam sedam kćerki i sina i četvoro njih se nalazi u zemljama zapadne Evrope bez obzira što su fakultete završili.
Na kraju, želim da pozovem uspješne ljude u dijaspori da ulažu u manja i srednja preduzeća a ne samo da naprave sebi kuću i da što više ljudi se zaposli u Petnjici.