Putevi i raskršća (7): Nije više lako ni na zapadu, ovdje se može graditi život


U sedmoj emisiji serijala “Putevi i raskršća” naši sagovornici su bili privrednik Arnes Latić i predsjednik Mjesne zajednice Tucanje Bećo Šabotić.

Reprizno emitovanje na radiju će biti u nedjelju, 17.04., u podne i u 20h.

Podsjećamo, multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

PRIVREDNIK ARNES LATIĆ: Na početku sam bio vlasnik firme, vozač i dispečer

Radio Petnjica: Ko je Arnes Latić?

Arnes Latić: Rođen sam u Beranama, ali život sam proveo u Nikšiću do 28. godine. Prvi trenutak dolaska u Petnjicu bio je kroz sportska dešavanja, aktivno sam se bavio fudbalom osam godina. Moj otac je 1984. godine počeo da radi u Željezari. U Nikšiću sam završio osnovnu i srednju školu, započeo sam fakultet koji nažalost nisam završio upravo zbog fudbala. Igrao sam za Čelik, Otrant i potom na poziv Seada Koraća, došao sam i zaigrao za FK Petnjica.

Radio Petnjica: Da li ste dolazili u zavičaj tokom raspusta?

Arnes Latić: Svake godine po dva mjeseca sam dolazio u zavičaj tokom raspusta. Provodio sam vrijeme sa društvom sa kojim sam bio povezan preko fudbala. Bihor sam poznavao preko ljeta. Onda bi zima došla, veliki snijeg na koji nisam navikao, ali bilo je idilično. Ljubav prema zavičaju dozivala me je i moj otac je napravio kuću na svom imanju. Sa mojim dolaskom, povukao sam i moje roditelje, iako nisam imao u planu da ostanem ovdje. Jaka želja za fudbalom i emocija za zavičajem su razlozi mojeg ostanka u Petnjici.

Radio Petnjica: Da li se vaša fudbalska karijera završava sa ispadanjem Petnjice iz Druge lige?

Arnes Latić: Moja karijera nije zvanično završena ispadanjem iz Druge lige. Bio sam skoro godinu dana u Luksmeburgu, ali vukao me je zavičaj i ljepše sam se osjećao u Petnjici i jedva sam čekao da se vratim iz Luksemburga.

Radio Petnjica: Koji je vaš prvi posao, osim fudbala u Petnjici?

Arnes Latić: Imao sam želju da pokrenem privatni biznis i šetajući Evropom, primijetio sam da naš narod ne gubi nadu i trudi se. Odlučio sam da pokrenem svoj privatni biznis od kojeg mogu da živim a prvo sam pokušao sa trgovinom. Na početku mi je pomogao vlasnik restorana “Merak” , Emil Muratović. Važna je moralna podrška na svakom početku. Trgovina mi je pošla za rukom, ali te godine veliki broj ljudi je iselio i manje je bilo posla.

Radio Petnjica: Da li ste u nekom momentu izgubili nadu u Petnjici?

Arnes Latić: Nadu nisam gubio u toku mojeg života u Petnjici, a u Luksemburgu se nisam osjećao ispunjenim. Takođe, veoma je teško za početnike u Luksemburgu zbog izdataka koji su mnogo veliki. Osjećao sam smiraj i uživao u našoj prirodi zahvaljući pokretanju taxi firme.

Dok sam radio sa plastikom, primijetio sam da veliki broj taxi automobila prolazi kroz Petnjicu, a u Petnjici nije postojala taxi firma i danas smo mi jedina firma koja postoji u Petnjici. Sinula mi je ideja da probam sa taxi firmom, kasnije se ispostavilo da je to bila prava ideja i potez.

Vraćanjem statusa opštine Petnjica, pokrenuo sam proceduru kroz opštinsku administraciju za dobijanje licence. Prvo vozilo sam dobio tako što sam lično prodao, zamolio brata od amidže da mi nabavi auto u Njemačkoj koje će biti meni prilagođeno za taxi.

Radio Petnjica: Da li ste uvidjeli mogućnost prevoza putnika Petnjica- Berane zbog najave gašenja autobuskih linija?

Arnes Latić: Kroz moj život u Petnjici, primijetio sam da dosta toga ne funkcioniše kako treba, pogotovo javni prevoz, koji je sve manje zastupljen. Pronašao sam svoju ulogu i nastavio uspješno da poslujem.

Sa dobijanjem licence posjetio sam Radio Petnjica i prvu reklamu sam radio preko našeg zavičajnog radija. Dobio sam pozitivnih komentara od moje rodbine, kao i mojih prijatelja, poznanika i nepoznanika.

Radio Petnjica: Za volanom si punih sedam godina, je li početak funkcionisanja bio težak?

Arnes Latić: Osjetila se potreba za drugim vozilom kako je sezona uzimala maha, mada teško je bilo naći vozača sa uslovima za taksi prevoz, ali nekako smo uspjeli.

Tražio sam dispečera, a na početku sam bio vlasnik firme, vozač i dispečer, jer nisam slutio da će biti posla. U sezoni je veći obim posla, pogotovo naša dijaspora koja je okosnica posla i da nije dijaspore, ne znam da li bi firma poslovala.

Radio Petnjica: Stižete do aerodroma Podgorice, Beograda, Skoplja, Prištine, Dubrovnika?

Arnes Latić: Balkan u potpunosti pokrivam i u većini idem ja na aerodrome. Fokusiramo se na Petnjicu i Crnu Goru.

Postoje dionice puta u Petnjici koje su veoma zahtjevne, kao na primjer dionica uz Bogac koje je veoma zahtjevna u zimskom periodu, ona je ekstremna dionica.

Radio Petnjica: Kakvi su generalno putevi u Petnjici, da li ulažete puno u amortizaciju?

Arsen Latić: Infrastruktura je katastrofalna kada su u pitanju putevi. Veliki iznos izdvajamo za vozila, jer smo u obavezi svakih šest mjeseci da radimo tehnički pregled, a nama svakog mjeseca se desi da moramo nešto popravljati.

Radio Petnjica: Koliko dnevno pređete kilometara?

Arnes Latić: Zavisi od termina, ponedjeljak i petak su udarni termini, kada naš narod završava svoje obaveze, pređemo do 200 kilometara na petnjičkoj teritoriji.

Zanimljivo je da narod koristi dionicu od Gusara do Stenica i pored toga što postoji magistralni put. Koristim je i ja jednostavno iz navike i kraća je, kada su, naravno, dobri uslovi.

Cijena varira zbog naftnih derivata, jer zavisimo od goriva.

Za kraj prvog dijela emisije, Arnes je ispričao zanimljive detalje u toku vožnje, pozive u pola noći, situacije sa vozačima i na kraju je zaključio da njegova firma nema radno vrijeme, na raspolaganju su građanima 24h. Drugi dio i nastavak razgovora sa Arnesom Latićem pogledajte u sljedećoj emisiji “Putevi i raskršća”.

Predsjednik MZ Tucanje, Bećo Šabotić, funkciju obavlja u četvrtom mandatu.

PREDSJEDNIK MZ TUCANJE BEĆO ŠABOTIĆ: Ja kada bih još jedan život imao, proveo bih ga ovdje, ima mogućnosti, samo ko hoće da se trudi.

Radio Petnjica: S obzirom na to da ste predsjednik MZ Tucanje skoro 17 godina, takođe bili ste u nekoliko saziva odbornik u SO Berane, dok Petnjica nije postala samostalna opština. Pa recite nam vaša karijera, kad počinje?

Bećo Šabotić: Kao mlad čovjek sam bio ovde, prošao školu, proveo radni vijek i sada koristim penziju trećeg doba, tako da su mi poznata sva dešavanja i zbivanja na ovom području. Odnos ranijeg života i sada- to je ogromna razlika. Ranije se dosta teško živjelo, ali su ljudi bili mnogo srećniji i zadovoljniji, svo bogatstvo je bilo u tome da se spremi porodici hrana. Živjelo se od poljoprivrede i stočarstva, tako da kada uporedite sadašnje stanje i ranije ogromna je razlika, mnogo bolje se sada živi, ali su ljudi nezadovoljniji. Pogledajte stanje na području Bihora, hoćemo u Evropsku Uniju, ali naši ljudi su već u EU. Većina ljudi je otišlo trbuhom za kruhom da stvori uslove i porodici i djeci, taj koji je otišao- slabo ko se vratio. Ljudi su stvorili svoja sredstva svojim radom i tamo na zapadu i ovamo. Mi smo ranije bili mnogo srećniji i zadovoljniji, živjeli smo u teškim uslovima, ali je svaki dan svako selo krasila pjesma, posedak, zadovoljstvo, pomagali su se ljudi u svim radovima, danas je to malo drugačije. Nijesmo imali društvene mreže, ali smo imali razne priredbe, sastanke, sportska takmičenja, druženje. Brakovi su bili sigurniji, danas vidim prave se svadbe- to nijesu svadbe nego koncerti, a ranije su se ljudi ženili tako što se tačno znalo od koga će da uzme pa se prosidbom to sve završavalo, pa se i to prijateljstvo održavalo dugi niz godina, za razliku od sad- djeca se nađu preko društvenih mreža, roditelji budu tu samo da pomognu, a i ovi brakovi sad su dosta nestabilni, sve zavisi od slučaja. Svako teži nečemu većem, dok ranije se bilo zadovoljno sa tim što smo imali.

Radio Petnjica: Vjerovatno ste i vi mogli da napustite svoj zavičaj, koji su to razlozi koji su vas sačuvali da ostanete, opstanete, i da se društveno angažujete?

Bećo Šabotić: Još kao mali sam bio angažovan na tim društvenim radovima i aktivnostima, možda u mojoj MZ nema mjesta gdje nijesam dao neki svoj lični doprinos, potičem iz devetočlane porodice gdje nas je sedmoro djece. S obzirom na to da sam najstariji, da bi se stvorili uslovi za život, morao sam da radim i što se moglo i što se nije moglo. Braća su mi otišla za inostranstvo, stvorili uslove dobre za život. Ja sam ostao tu, imam dva sina i ćerku, imam osmoro unučadi, imam skromni život u penziji sam, ali sam htio da dam doprinos široj društvenoj zajednici, mojoj MZ i ljudima, njima se zahvaljujem. Evo već četvrti mandat mole me da ostanem i biraju na tom mjestu predsjednika MZ, gdje sam se trudio da dam svoj maksimalni doprinos. Srećan sam što sam dao svoj doprinos u svemu tome, kao i u vraćanja statusa Opštine Petnjica. Radio sam u organu unutrašnjih poslova u Beranama. Ponosan sam na taj svoj posao, u odličnim odnosima sam bio sa svim građanima. U poređenju- tada kada sam odbornik u Beranama, gdje je predsjednik tadašnje SO Berane bio Samir Agović, a sada aktuelni predsjednik opštine Petnjica, mogu slobodno reći da on tada nije bio predsjednik skupštine, teško bi se došlo do formiranja i vraćanja statusa Opštine Petnjica. Ali kada napravimo poređenje, budžet koji sada ima Opština Petnjica iznosi preko milion eura, a tada za područje sadašnje Opštine Petnjica za razvoj je izdvajalo 12.000 maraka. Velika je to razlika, a i naša dijaspora je dala veliki doprinos za razvoj ovog kraja na svim poljima, pa i u održavanju porodica. Teške su bile devedesete godine, ratno okruženje… sve smo mi to morali iznijeti na svojim plećima.

Radio Petnjica: Da li ste zadovoljni urađenim u proteklih 17 godina u MZ Tucanje? Da li se moglo više?

Bećo Šabotić: Sa moje tačke gledišta ono što sam ja prošao znajući kakvo je bilo stanje tada, a kako je sada, napravite samo tu paralelu- to je ogromna razlika. Znači mi. Tada smo imali MZ Tucanje, imali smo dva putna pravca, velika je to MZ bila- od sedam sela, imalo je dosta tu problema koji su se trebali riješiti, električna energija, vodosnadbijevanje… da bi ostao čovjek tu, moraju se uslovi stvoriti. Ništa nam nije došlo olako, sve smo morali sami inicirati i sami izgrađivati, uz pomoć tada Opštine Berane, u madatu dok je bio predsjednik Vuka Golubović, koji je izdvajao sredstva i pomagao na ovom području koliko se moglo u toj infrastrukturi. Sada su se stvorili uslovi, uložilo se dosta u putnoj infrastrukturi i lokalna samouprava je dala veliki doprinos u tom razvoju, kao i dijaspora. Vlada Crne Gore je takođe dala doprinos i stvorili su se dobri uslovi za život, ali neće omladina na selo da živi, neće djevojke da se vrate u domaćinstva gdje se pretežno bavi stočarstvom, svako hoće da radi tamo gdje ima radno vrijeme određeno, nema više više familija u jednoj kući, svako hoće svoje, hvala bogu što su se stvorili takvi uslovi. Nažalost, sve se manje obrađuju imanja, omladina neće da se bavi poljoprivredom.

Radio Petnjica: Vaša mjesna zajednica se može ponositi nekim infrastrukturnim projektima koji su urađeni na području opštine Petnjica. Šta dalje? Kako ćemo dalje?

Bećo Šabotić: Jedinstvom i zajedničkom saradnjom sa lokalnom samoupravom, uz dobru saradnju sa državnim organima, poljoprivredom, a i sa našom dijasporom mislim da mlađi čovjek ima mjesta i trebao bi da ostane na ovom području, stvoriće se uslovi za nova radna mjesta. Ulaže napore lokalna samouprava po tom pitanju, i nadležna ministarstva iz Vlade Crne Gore. Ja kada bih još jedan život imao, proveo bih ga ovdje, ima mogućnosti, samo ko hoće da se trudi.

Radio Petnjica: Koja bi to poruka bila iz perspektive kada ste vi bili mladi čovjek. Mogli ste da odete, ali ostali ste, koja je vaša poruka mladom čovjeku iz pozicije vaših godina, na koji način mladi čovjek treba da shvati da mu je ovdje jedino sigurno mjesto za život?

Bećo Šabotić: U ovom trenutku, broj jedan jeste obrazovanje mladog čovjeka i da to obrazovanje koje stekne primijeni u praksi i da stvori uslove za budući radi i život. Kroz lokalnu samoupravu mi smo stvorili razne nevadine organizacije, sportske sekcije, taj društveno politički rad je dosta aktivan na ovom području. Kroz sve te resurse mladi čovjek ako se uključi, može sebi da nađe sebe i opstanak, kao i bolji život. Nadam se da će se i stanje u državi smiriti. Nije više ni toliko lako na zapadu, pojedini koji su pošli pa ih je pregazilo vrijeme, vratili bi se ovamo s početka. Naši ljudi dosta teške poslove tamo rade, mladi čovjek teško se gdje može bolje adaptirati nego u svojoj sredini. Nadam se nekoj perspektivi, kako države tako i opštine, kao i mladih ljudi. Imaju gdje da grade svoju budućnost. Naravno treba podrška, apsolutno, i lokalne samouprave, državnih organa i da vjeruju u ono što rade.