(VIDEO) “PUTEVI I RASKRŠĆA”, PETA EMISIJA: U SUSRET RAMAZANU – IMAM HUSEIN EF. RAMČILOVIĆ


U susretu velikom Islamskom prazniku Ramazanu gost emisije ,,Putevi i Raskršća“ bio je glavni imam u Petnjici Husein ef. Ramčilović.

RADIO PETNJICA: Kako da se jedan mlad čovjek odluči i postane to što ste vi danas?

Husein ef. Ramčilović: Vrlo interesantno pitanje. Gledajući iz sadašnjeg vremena to ne bi bilo mnogo značajno, ali ako uzmemo u obzir davne 1974. godine kada sam se odlučio da upišem medresu, tada je već bilo drugo pitanje mi koji smo se odlučili da upišemo medrese ili bogoslovije i druge vjereske škole smatrali su nas da smo neki ljudi koji će raditi protiv države, ljudi itd. bilo je to dosta teško vrijeme za nas, ali obzirom da sam poticao iz porodice, koja je uvijek baštinila i brinula o džamiji i vjeri, meni tu nije bilo dileme, gdje ću i kuda ću poslije osnovne škole, to je bila i želja moga rahmetli baba i on je preslio godinu dana prije mojeg upisa u medresi, ali ja sam to shvatio kao amant, a i da nije bio njego amant ja sam želio da to upišem. Ja sam u mektebu počeo da dolazim još kad je Jusuf ef. Kovačević bio u Petnjici i on službovao u Petnjici dvije ipo godine svega stanovao je u kući rahmetli Sadrije Rastodera. Onda je Jusuf otišao i nastavio sam kod Bajra Agovića . Poslije je došlo vrijeme, kraj školske godine, slanje dokumenata u medresi pokušali smo Sarajevo, međutim u bivšoj Jugoslaviji postojala je samo jedna medresa gdje je predavanje bilo na maternjem jeziku, iz nužde sam upisao medresu u Prištini na kojoj su predavanja bila na albanskom jeziku 1973. godine. Pošto nam nam je jedino ostalo da pokušamo da se upišemo u Prištini, a znali smo da je na albanskom i znali smo da će biti teško, ali koliko je bilo teško, bilo je i korisno, jer smo mi za pola školske godine naučili albanski jezil. Uprva medrese nam je dozvolila da prvu godinu odgovaramo na našem bošnjačkom jeziku, ali u drugom semestru nam više nijesu dozvoljavali i to nam je pomoglo da što prije naučimo albanski.

RADIO PETNJICA: To znači da su oni zapravo uradili dobru stvar, natjerali na taj način da dodate još jednu vrijednost. To je trajalo pet godina? Zašto baš pet godina?

Husein ef. Ramčilović: U to vrijeme medresa je trajala pet godina, a to je bilo iz razloga što je imame trabalo osposobit što bolje da oni ne budu samo imami, nego i imami, hatibi i mualim. Taj koji nije završio petogodinju medresu u muraselimu ne piše da je postavljen on za imama, hatiba i mualima, nego mu samo stoji da je postavljen za imama da predvodi pet dnevnih namaza to je sada uloga ovih učenika medrese u odnosu na nas starije koji smo pohađali medresu kada je trajala pet godina. U medresama sada nema pedagogija, psihologija, sociologija i zato je problem kod naših imama koji rade ovaj posao, koji se teže snalaze i ja samtram da je to greška što se izbacilo iz nastavnog programa.

RADIO PETNJICA: Vi ste poslije medrese ostišli na drugi fakultet?

Husein ef. Ramčilović: Jesam, tada nam je bilo cilj, da pored vjerskog znanja još nešto naučimo. Na molbu Hafiza Šukrije Bakalović, koju sam odmah prihvatio sam otišao u jedno selo Mikuliće gdje 60 godina nije bilo teravije i vjerskog života u to selo se samo moglo pješke izaći, znao sam da su uslovi bili teški, ali nijesam mogao da odbije iz hatar i rekao sam hoću da idem i uvijek me to podsjeti ta Ramazanska praksa u odnosu na današnje Ramazanske prakse i tu sam bio mjesec dana za Ramazan i prvi put da stanem kao glavni imam ispred džemata. Nakon završetka medrese sam sebe riješio da uvakufim u Islamsku zajednici da dam svoj doprinos. I nakon medrese sam upisao u Prizrenu književnost i završio, nakon toga sam se vratio i počeo da radim u Osnovnoj školi Mahmut Adrović i to je bilo moje prvo radno mjesto, poslije toga 15 dana do završetka školske godine dolazi ramazana i ja ostavljam školu idem u Nurkovića, Seošnica opština Rožaje za Ramazan. Nakon završetka Ramazana meni Idriz  kaže ispunili su se uslovi i možeš da počneš da radiš u Bistrici kod Bijelog Polja i ja naravno ostavljam opet dnevnik, predavao sam srpsko-hrvatski jezik. Ja odlazim za Bistricu da posjetim džemat i da vidimo da li ću se svidjet džematu u Bistrici, ono što mi je ostalo u glavi i čega se rado sjećam,  dok smo putovali prema Bistrici jeste riječi Idriza: ,, Ovaj džemat ovdje je umrtvljen, nema nikakve aktivnosti oni 40 godina su bili pasivni, kada je u pitanju tvoj lični dohodak ti si moja obaveza“ tu nalazim stanje vrlo teško ostao sam tamo dvije godine  i dešava se da Bajrno ef. Agović odlazi za generalnog sekretara Islamske zajednice u Bijelom Polju. Priča je bila ko bi sada mogao da zadovolji uslove da prihvati i zadovolji uslova i prihvati rad u Petnjici, i kaže na sjednici mešihata da bi najbolje bilo da se Husejn vrati iz Bijelo Polja i onda kontaktiraju mene opet da dođem i razgovaram sa njima, ja kažem hoću, ali malo mi je teško da ostavim Bistricu, jer ja sam tako fino prihvaćen bio da sam znao samo da kupim šećer, brašno i kafu ja to nikad neću doživjet, niti će iko od imama doživjet da tako bude prihvaćen, meni su dolazile namirnice ja ništa nijesam znao da kupim za dvije godine dana, ljudi su mi čak kući drva suva dotjerivali, e tako sam bio fino prihvaćen i dočekan.

RADIO PETNJICA: Recite mi s obzirom na to da je to bilo vrijeme stare Jugoslavije, kada komunizam nije blagonaklono gledao uopšte na vjeru. Kako ste vi osjećali, kako su vas ljudi gledali?

Husein ef. Ramčilović: Ono što je važno bilo tada jeste sloga, nije bilo ratova i krvoprolića, a s druge strane bili su to jako teški uslovi i morao si biti jako mudar da bi opstao i od strane vlasi i odstrane policije a i od strane građana, dešavalo bi mi se da se neko od mojih građana ili džematlija ako me primijeti on bi se sklonio iza zgrade ili trafike da mi na ulici ne kaže ,,Merhaba Efendija“ ili da se ne pita sa mnom bojeći se, on je računao da je bolje da se skloni da se ne bi pozdravio sa mnom. Dok smo bili u medresi oni su nama redovno slali pozive za u vojsku računajući da ako pođemo u vojsku nećemo se više vraćati vjeri da nastavimo, onda smo se snalazili na svake načine nalazeći čovjeka koji radi u vojni osjek i onda uzmemo njega da nam pomogne kako može izvedemo ga na piće na ručak.

RADIO PETNJICA: Da otkrijemo da ste ipak bili u vojsci. Kako je to bilo u vojsci? Bili ste sa mnom u istoj kasarni u Bitolji.

Husein ef. Ramčilović: Kada sam stigao prvih dana u kasarni bilo je to velika kasarna. Prošlo je desetak dana dolazi kurir pukovnika Boljevića i kaže traži te komandant kasarne Boljević, čim sam čuo Boljević bilo mi je jasno da je čovjek iz Berana i ja stižem kod njega u kancelariji i počinjemo priču pitao me odakle sam ja kažem Berane i on mene automacki pita jesi li iz Osoja ili iz Prisoja i ja vidim da on poznaje moje selo Lagatore. Pita on mene znaš li zašto sam te pozvao, ja kazem pretpostavljam da je u vezi hrane, šta se dešava dalje on meni kaže ti ne jedeš svinjsko, ja odgovaram ne druže pokuvniče, ali niko u kasarni nije gladan. Meni je stalo bilo kako da odem petkom na džumu iz vojske, tada posšto nijesam smio poći u vojnu uniformu u džamiju, postojala je poslastičara jedan Goranac u centru Bitolja i imao je jedan sprat iznad lokala, ja bih otišao gore presvučem se obučem odijelo od njegovog sina.

RADIO PETNJICA: Htio bih iz vašeg sjećanja da vratim stare ljude, stare imame i stare priče. Šta ste zapamtili?

Husein ef. Ramčilović: Malo se priča o ljudima koji su sačuvali čast i obraz Bihora i koji su sačuvali vjeru o njima se najmanje priča a oni su bili čuvari vjere i tradicije. Komunizam je učinio svoje na sve ljude, ali oni najhrabriji koji su bili oni su sačuvali i obraz i čast i ovo danas hvala Bogu što imamo, to je Allah htio da se preko njih sačuva i da islam na ovim prostorima opstane. Postoji dosta ljudi o kojim se i dan danas priča na terenu Bihora mnogo je bilo imama u Bihoru, Umer Ajdarpašić je bio imam na teritoriji Vrševa u Tucanjama su bila dva jedan Šabotić jedan Babačić obojica su odselili za Makedoniju i dolje su preselili, rahmetli Suto Rastoder i on je bio hodža i sad čuvam Kur'an koji je od njega i ja mislim da je to jedan od najstarijih Kurana na teritoriji Crne Gore, dok držim ovaj Kur'an ja se sjećam rahmetli Suta, a kroz rahmetli Suta ja se sjećam, vremena i tih dobrih ljudi iz toga njegovog vremena koji su bili, onda je bilo rahmetli Jaho Osmanović, kada sam ja došao 84’ ovdje on je bio predsjednik odbora Islamske zajednice ovdje da pomenem da je Petnjica 84’ bila džemat bila je pod odbor Islamske zajednice Berane.

RADIO PETNJICA: Imamo jednu pojavu u Bihoru i problem, taj problem se zove iseljavanje i sve je manje ljudi u Petnjici. Koliko smo mi danas izgubili ta mjerila vrijednosti, koji su tada bili tvrdi i čvrsti kao Bihorski kame?

Husein ef. Ramčilović: Migracija stanovništva je najveća naša rana, ali u tom iseljavanju našeg stanovništva bilo je i dobrih stvari. Mi smo danas prikupili ogromna sredstva uz pomoć naše dijaspore za obnavljanje mnogih vjerskih objekta preko 80% je od njih i oni su nam garant da se možemo oslonit na njih. Za dva dana smo obezbijedili sredstva za imame i za džamije da potpunimo svih deset džamija na terenu Medžlisa Islamske zajednice Petnjica, a da ne tražimo od džematlija iz Petnjice, zbog ekonomske krize koja je ovakva kakva je.

RADIO PETNJICA: Vjerski život u Petnjici je vrlo živ ima brojnih predavanja svake nedelje, bez obzira na ovo raseljavanje stanovništva u Petnjici.

Husein ef. Ramčilović: Imali smo prilika kada, kada je džamija bila ispunjena na predavanjima, imamo tih aktivnosti. Ja sam imao želju da špromijenim te imame da budu iz raznih odbora, zato što da bi kroz naš primjer i oni imami ostali pokrenule takve stvari, jer živa riječ je živa riječ najljepše je kada je čovjek prisutan, dok traje predavanje. Sa ponosom mogu da pohvalim naše imame da svi odrade ono za šta su poslati i draga srca i to je dalo rezultat.

RADIO PETNJICA: Da li motivišete ljude da ne idu preko, nego da ostanu ovdje?

Husein ef. Ramčilović: Pokušavamo da zaustavimo makar ovo što nije otišlo i svi brinemo da bi zadržali ovo malo omladine tu, ali smo nemoćni da im pomognemo i izađemo u susret sa radnim mjestima, jer to je ono što je teško, ali nije to samo u Petnjici već i na nivou Balkana.

RADIO PETNJICA: Recite mi kakva je saradnja sa opštinom i državom?

Husein ef. Ramčilović: Prva novčana pomoć, koja nam je došla za restauraciju džamije upravo je došla od današnjeg predsjednika države Mila Đukanovića to je bilo 20.000 maraka ili današnjih 10.000eura, što se tiče Opštine i saradnje vrlo su korektni i u granicama mogućnosti gledaju da nam izađu u susret za sve objekte koje smo radili na teritoriji Bihora za svaku gasalhanu izdvojili su određena novčana sredstva i pomogli, ja znam da nema Opština neki veli budžet, ali mi je drago što su osjetili potrebu da pomognu. Kada je u pitanju centrala džamija opština nam je pomogla za krov 20.000eura, onda za centralno grijanje i tu je opština izašla u susret sa 10.000eura i pomogla nas naravno.

Na kraju glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Petnjica Husejn ef. Ramčilović, kazao je da na prostoru Opštine će sve džamije biti pokrivene imamima u toku mjeseca Ramazana i čestitao svim pripadnicima islamske vjeroispovjesti Ramazan da Ramazanske dane provedu u miru, zdravlju i blagostanju.

REDAKCIJA RADIO PETNJICE