Ferid MURATOVIĆ: Poezija je esencijalna potreba svakog čovjeka


Ferid Muratović, rođen je 1973. godine u Petnjici. U Luksemburg odlazi 1991.godine, gdje i sada živi. Napisao je tri knjige poezije: „Spremište za moju tugu“, „Pjesme noći“ i „Jorgan od kamena“. Objavio je i knjigu proze „Čovjek u vodi“. Saradnik je revije “Bihor” gdje vodi rubriku za sport, koja tretira mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.

Za portal Preduzetnica.me sa Feridom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njegovom učešću i utiscima o trojezičnoj zbirci poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Knjiga i Vi?

Oduvijek je to bila jedna cjelina, jer knjigu doživljavam onim dijelom sebe bez kojeg, naprosto, ne bih mogao živjeti u ovom periodu života. Knjiga nije samo drug u trenucima samoće i beznađa, već i utjeha koja daje snagu i podršku da se živi i čita, da se postoji.

Kako je počela Vaša pjesnička priča?

Uvijek sam imao potrebu da iskažem mnogo toga kroz šta sam prošao u svom životu, posebno u djetinjstvu koje je bilo puno gorčine i neizvijesnosti. A onda, prije desetak godina, kada smo u Luksemburgu u okviru ZK Bihor pokrenuli reviju Bihor počeo sam se intezivnije družiti sa nekoliko ljudi „od pera“, te sam se i sam ohrabrio da počnem pisati pjesme, odnosno svoje djetinjstvo i život pretakati u stihove. Tako je počelo, a kada je počelo – teklo je pjesma po pjesma, dan po dan i tako tri zbirke poezije. Možda bi imalo dovoljno novih pjesama i za četvrtu knjigu, ali za sad nemam ambicija da objavljujem još jednu knjigu poezije. Možda kasnije. Objavio sam i knjigu kratkih priča.

Koji su Vaši najveći uspjesi?

Imao sam nekoliko promocija među ljudima iz svog zavičaja u Luksemburgu. Te su promocije bile vrlo posjećene i to mi je predstavljalo posebnu radost, a kada se radujem znam da je po srijedi uspjeh i tada sam istinski srećan.

Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?

Ja, istina, ne robujem pravilima. Držim se slobodnog stiha kroz koji provlačim sebe i svoj zavičaj, pa, ako hoćete, i svoj život.

Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?

Prvo, obavezno čitati i učiti od pisaca koji su postigli književni ugled.

Drugo, težiti da stih ne bude glomazan, već ekonomičan, a pjesma dinamična.

Treće, pisac mora biti originalan, jer ako nije – onda je blijeda kopija za kojom se niko ne okreće.

Četvrto, ne objavljivati po svaku cijenu i puštati da pjesma odstoji, da sazrije i u glavi i na papiru. To su otprilike pravila kojih se ja trudim držati.

Šta svaka stvaralac treba da ispunjava, a bitno je za vašu profesiju?

Elokvenciju, prije svega. Mora posjedovati razvijen sistem književnih slika. Mora pustiti da mu bujaju asocijacije i metafore. Mora puno čitati, pa tek onda pisati.

Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”?

Moram vam priznati da sam jako zadovoljan i srećan. To je knjiga kojoj se nema šta prigovoriti.

Da li vam je ranije objavljivana poezija na nekom od ova dva jezika? Šta vas je posebno oduševilo u ovom projektu?

Imam nekoliko pjesama prevedenih na mađarski i francuski jezik, na ova dva jezika na koje mi je sada pjesma prevedena do sada nisam imao prevode. I to me posebno oduševljava što nas je veliki broj u knjizi, te mi tako knjiga izgleda kao naša zajednička kuća u kojoj za sve nas ima poseban kutak i nikom nije tijesno.

Da li očekujete nastavak ili nešto slično? Da li bi se osvrnuli na nešto posebno kada je u pitanju ovaj projekat?

Svakako da očekujem nastavak ovog projekta, a o posebnosti sam već rekao – veliki broj pjesnika na jednom mjestu – vatromet stihova i jezika!

Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije I tržišta, književnog ambijenta i podrške?

Koliko je meni poznato poezija se danas slabo kupuje, ali ipak –još uvijek kupuje. Postoje poklonici lijepe pisane riječi i dobrog stiha. Radi njih, ako ni zbog čega drugog, vrijedi pisati.

Trenutno vladaju teška vremena. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte je neophodna da nam bar malo razvedri život. Da li po  Vašem misljenju poezija to moze da učini u ovom trenutku?

Poezija ne može riješiti velike probleme. Ne može zaustaviti rat u Ukrajini, ali pišući o ratu možemo ga učiniti jasnijim stotinama hiljada ljudi, smještajući ga u poeziju nekako nam izgleda podnošljiviji. Tako je i sa drugim problemima koji nas svakodnevno opsijedaju. Poezija je esencijalna potreba i osobina čovjekova, to je djelatnost kojom se čovjek bavi od svog postojanja.

U kojem trenutku je poezija postala dio Vašeg života?

Onoga trenutka kada sam shvatio da moja iskustva pretočena u stihove mogu poslužiti kao opomena drugima, a nekima kao utjeha.

Kako Vam se čini književna scena u regionu? Da li su po Vašem mišljenju pjesnici nevidljivi?

Književna scena u regionu jeste bogata, ali se nedovoljno čita, književnost se nedovoljno verifikuje. Sve je manje relevantne književne kritike i to može biti pogubno za jedan umjetnički pravac kakav je književnost i poezija.

Vaš savjet kao književnika pjesnika bi glasio?

Ko piše neka piše, ko čita neka čita. A pisac da uvijek bude svjestan onoga što je, koliko se sjećam, rekao Fridrih Niče: ,, Kvalitet književnog djela se mjeri po količini papira bačenog u korpu pokraj pisaćeg stola”, a Kiš je govorio: “Riječi treba ubijati kao gamad.” Svakako da je mislio na suvišne riječi u tekstu.

PREUZETO: preduzetnica.me