(VIDEO) “PUTEVI I RASKRŠĆA” – TREĆA EMISIJA – GOSTI: MUNEVER RASTODER, ŠABAN ADROVIĆ I PREDRAG LUTOVAC


U trećoj emisiji “Putevi i raskršća” sagovornici su  Munever Merko Rastoder sa Savinog Bora, koji dugo godina živi i radi u Francuskoj, arheolog Predrag Lutovac i učenik Srednje mješovite škole u Petnjici, Šaban Adrović.

Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Najvažnije poruke koje su poslali naši sagovornici, možete čitati na našem portalu, kao i na društvenim mrežama- Facebook stranici Radio Petnjica i Instagram stranici @petnjicaradio.

MUNEVER RASTODER: Ovdje je u Fransuskoj je sistem “iz pidžame u radničko i iz radničkog u pidžmu”

Radio Petnjica: Mersudin je početkom devedesetih napustio zavičaj,danas živi u Francuskoj. Kada si došao na zapad, gdje si prvo radio?

Munever Rastoder: Nakon školovanja, pošao sam za Podgoricu, radio sam 15 godina u KAP-u. Zatim uzeo sam otpremninu i pokušavao sam privatno da radim, teško je bilo naći posao. Došao sam u Francusku, kako bi svoju djecu obezbijedio sigurnim životom. Bio sam u Njemačkoj ali tamo nisam uspio da završim papire. Poslije Podgorice probao sam u Savin Bor, ali nisam uspio da se bavim stočarstvom, jer jedini način od kojega može da se živi kod nas je stočarstvo.

Teško je bilo u Petnjici, kada je ona bila mjesna zajednica i onda povratkom statusa Opštine, promijenile su se neke stvari na bolje, moglo je bolje i brže, ali nadam se da će vremenom neke stvari uraditi.

Radio Petnjica: Koji je po vama najveći uspjeh lokalne administracije?

Munever Rastoder: Devedesetih nije bilo srednje škole, onda nije bio asfaltiran put do Savin Bora. Imali smo ambulantu u Savin Boru.
Zahvaljujući predsjedniku Opštine Agoviću, dobili smo kaptaže vode.
Srednju školu sam završio u Rožajama. Pješke sam išao iz Savin Bora do Rožaja. Poranio bih, kako bi na vrijeme stigao na časove. Trebalo mi je oko četiri sata u jednom pravcu hoda. Stanovao sam u Rožajama i vikendom kad bi odlazio ili se vraćao, pješačio sam na putu od škole do kuće.

Radio Petnjica: Vi se bavite muzikom, pjevate li i svirate?

Munever Rastoder: Nađem vremena da pjevam i sviram za svoju dušu a tad nije bilo novca kako bi uspio. Imam petoro djece i posvetio sam se odgoju, školovanju.

Radio Petnjica: Početi u Francuskoj, jesu li tekli glatko?

Munever Rastoder: Moji počeci u Francuskoj nisu tekli glatko. Ovdje je sistem iz pidžame u radničko i iz radničkog u pidžmu. Ovdje je hljeb sa devet kora. Kad bi radili u zavičaju koliko ovdje radimo, daleko bolje bi bilo za nas pod uslovom da je rad plaćen kao što je ovdje.

Mislim da je potrebna država da posveti više pažnje, kako bi se zaustavilo iseljavanje. Ministarsva trebaju da odobre povoljne kredite, kako bi ljudi iskoristili u poljoprivredni fond, da dokupe šta im je potrebno. Ovdje u Francuskoj ogromna je razlika u poljoprivrednim aktivnostima. Ovdje seljak koji drži stoku, on je obezbijeđen sa cjelokupnom mezanizacijom, sigurnim otkupom, dobrim cijenama, kreditima, subvencijama, dok kod nas je veoma teško, nema sigurne prodaje, male su cijene.
Za naš kraj bi bilo dobro kada bi se mini fabrike otvorile za otkup mlijeka, kako ne bi napustali zavičaj.

Radio Petnjica: Poznato je da su Bihorci stekli kapital na zapadu i da li misliš da bi oni uložili u neku mini fabriku?

Munever Rastoder: Naravno da je potrebno da se naši ljudi vračaju zavičaju i stava sam da postoje ljudi koji žele da ulože u svoj kraj. Ali postoje prepreke. Ne isplati se ulagati sredstva zbog administrativnih peripetija kako sam lokalnog tako sa državnog nivoa.
Balkan je još nestabilno područje za ulaganje.

Radio Petnjica: Gdje vidiš perspektivu mladog Bihorca koji završi srednju školu u Petnjici?

Munever Rastoder: U Petnjici nakon što se završi srednja škola ne može se doći do posla, da posveti svoj život jedino može u poljoprivredu, drugog prosperiteta nema za sada.

Preporučujem mladim ljudima da se bore i ostaju u svom zavičaju. Najbolji i najljepši život je u zavičaju na ognjištu djedova. Vjerujem da će uz adekvatnu pomoć, Opština i država pomoći poljoprivrednim proizvođačima kao jedinoj grani od koje može da se živi, da opstanu i imaju miran život i budu svoji na svome.

***************************

ŠABAN ADROVIĆ: Planiram da se nakon završenih studija vratim ovdje

Almina Ličina: Slovite za veoma uspiješnog i uzornog učenika. Kako postižete tako zavidne rezultate?

Šaban Adrović: To pitanje mi često postavljaju, moj odgovor je skoro uvijek identičan. Garant uspijeha jeste rad i zalaganje, što se tiče samog procesa učenja iziskuje mnogo vremena i energije, jednostavno raspoređivanjem svojih obaveza i tačnim režimom vremena rezultati se postižu. Jedam od značajnih segmenata jeste i redovno učenje odnosno nedozvoljavanje da se obaveze gomilaju jer to kasnije iziskuje mnogo energije a rezultati su mnogo manji, takođe bih istakao i način neformalne edukacije prije svega seminari, tribine, diskusije i slično koje u značajnoj mjeri pospješuju razvoj interpersonalnih vještina i vještina višeg nivoa, kao što su argumentovanje, iznošenje stava, vođenje grupe, rad u grupi.

Almina Ličina: Vi ste učenik IV razreda gimnazije, druga ste generacija gimnazije u Srednjoj Mješovitoj školi?

Šaban Adrović: Da upravo je prethodna generacija bila prva generacija maturanata smjera gimnazije.

Almina Ličina: Da li imate neko posebno iskustvo za ove IV godine?

Šaban Adrović: Za ove četiri godine bilo je lijepih utisaka i druženja, ne znam da li bih izdvojio neku od tih aktivnosti jer svaka od njih mi je podjednako draga.

Almina Ličina: Da li preporučujete Srednju Mješovitu školu sljedećim generacijama ?

Šaban Adrović: Da svakako. Nakon osnovne škole na osnovu postignutog uspijeha i stečenog znanja imao sam priliku da upišem različite smjerove. Odlučio sam se da to bude gimnazija ovdje u svom zavičaju. To nudi niz prednosti i nekih nedostataka, odlučio sam da te nedostatke na neki način uočim i da ih kasnije tokom školovanja i životnog puta nadoknadim. Ni u jednom trenutku se nijesam pokajao i smatram da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu, uprkos nekim negativnim komentarima ljudi koji nikada nijesu nogom kročili u tu ustanovu. Ponosan sam što pripadam grupi učenika koji  imaju čast da im predaju zaista divni profesori. Takođe iskazao bih zadovoljstvo stepenu opremljenosti učionica i drugih kabineta. Mogu da primijetim, što se tiče praktične nastave i mehanizacije koju koriste određeni smjerovi svoje aktivnosti mogu da sprovedu na zaista kvalitetan način.

Almina Ličina: Pošto ste već na pragu fakulteta, kako zamišljate svoje prve studenske dane, i šta planirate da upišete?

Šaban Adrović: Što se tiče samog izbora fakulteta, odlučio sam da na neki način spojim svoju ljubav prema umjetnosti sa stečenim znanjem iz smejra matematičkih nauka, tako da ću najvjerovatnije upisati građevinski fakultet. Ne znam tačno da li će to biti u našoj državi ili inostranstvu, ne isključujem i tu mogućnost u slučaju da se i to desi planiram da se nakon završenih studija vratim ovdje i da znanje i vještine koje sam stekao tokom studiranja iskoristim kako bih doprinio ovoj sredini.

Almina Ličina: Pošto ste spomenuli studiranje u nekoj drugoj državi, šta mislite o iseljavanju mladih ljudi iz Petnjice?

Šaban Adrović: Iseljavanje je jako veliki problem ne samo Petnjice nego i cijele Crne Gore. Uopšte cijeli region se u posljednje vrijeme suočava sa veoma značajnim problemom, upravo pad broja radno sposobnog stanovništva. Taj problem nije prouzrokovan negativnim privrednim priraštajem već upravo migracijama. Migracije su dominantno motivisane ekonomskim faktorima ali ja ne bih isključio i neke druge faktore prije svega osjećaj nestabilnosti i nesigurnosti kako pravne tako politicke i društvene. Zatim imam osjećaj da energija koja bi zaista mogla biti konstruktivna ide u nekom pogrešnom smjeru, neke zapadljive retorike na događaje koji na neki način vraćaju u negativne trenutke iz prošlosti. Shvatam da bi upravo ta energija trebala biti energija stvaranja i da bi smo mogli istu da uložimo na rješavanju ovog probelma, ovaj problem je zaista kompleksan i zahtijeva angažovanje svih društvenih činilaca ne samo određene grupe ljudi. Primjećujem pozitivne korake koji su učinjeni prije svega sa lokalnog nivoa ali naravno ni oni nijesu dovoljni.

Almina Ličina: Da li Vas je nekada boravak u inostranstvu motivisao da napustite zavičaj i odete negdje drugdje?

Šaban Adrović: Pa ne, imao sam zaista priliku da tokom odrastanja i učestvovanja na nekim seminarima odem u inostranstvo i da upoznajem taj mentalitet života, međutim ni u jednom trenutku me taj nači života nije povukao da tamo nastavim način života. Samo uređenje društva i način života jeste veći u odnosu na našu državu, njima zapravo nedostaje ono što mi ovdje imamo. Bihor čini značajnim baš to što smo ovdje rođeni što odrastamo i živimo sa ljudima koje volimo i jednostavno odrastamo na mjestu koje je ognjište naših predaka.

Almina Ličina: Da li vjerujete da će za Petnjicu doći neka bolja vremena?

Šaban Adrović: Vjerujem čak šta više poprilično sam sigran. Smatram da smo upravo mi mladi ljudi i generaije koje dolaze garant prosperiteta i smatram da ćemo našim angažovanjem promijeniti ovu sredinu.

Almina Ličina: Vaša poruka svim sljedećim generacijama i uopšte građanima Petnjice.

Šaban Adrović: Sada ne znam koliko sam baš na osnovu svog životnog iskustva spreman da dijelim životne lekcije, međutim siguran sam da mlađe generacije vole svoj zavičaj makar onoliko koliko ga ja volim i da su spremni da ulože napore da bi se situacija popravila. Moja poruka jeste da slijede svoje snove i da imaju u vidu da su vizionari ljudi koji mijenjaju svijet a da su hrabri oni koji slijede svoje snove. Ostanite ovdje da ovu sredinu učinimo boljim mjestom za život.

*****************************************************************

 PREDRAG LUTOVAC: Ne treba stati na ovome, potrebno valorizaovati sve arheološke lokalitete

Gost treće emisije ,,Putevi i Raskršća“ bio je arheolog Predrag Lutovac. Sa kojim smo razgovarali o brojnim arheloškim nalazištima na području  Petnjice, a jedno od  najpoznatijih od njih jeste Torine.

RADIO PETNJICA: Šta nam možete reći o Jerininom gradu ili Pećini grad?

Predrag Lutovac: Pećina grad je jedna vrsta okapine ima otvor širine 15m prosječna visina 25m,  jedna je dubine 50m i slojevi u samoj pećini se uzdižu u odnosu na otvor. Pošto je nedaleko od lokaliteta Torine, korištena je i u bronzano doba, bitno je ono što smo našli u gornjim sendimentima, neosporno je da je pećina podignuta kao neka vrsta uporišta sa bedemima širine 1,65m i zatvorena je bila zidom visine oko 11-12m. Prilikom iskopavanja našli smo jako puno bronzanog novca iz rimskog perioda 3-4 vijek i to je otprilike vrijeme prodora Istočnih Gota i normalno da je stanovništvo iz Rimskog doba sa područja Petnjice, Radmanaca napravilo neko uporište da se sklanja u slučaju opasnosti. Pećina s obzirom na to da je tu bio i mansatir, crkvina u jednom periodu je korištena kao skit, to je kaluđersko stanište u kome se boravi mimo crkve. Imamo vrlo atraktivan položaj i veoma staro arheološko nalazište koje datira u rasponu od 2.000 godina od Rima pa sve do srednjeg vijeka znači sve je to u tim slojevima, mi smo preuzeli određena arheloška istraživanja sa svega dvije sonde u najdubljem dijelu i konverzaciji bedema i mnoštvo bedema koji su pšorušeni, vrlo teško je bilo dovući materijal sa prevoznim sredstvom no međutim NVO i tada Iko Latić koji se bavio kulturom Petnjice obezbijedio sredstva da se poboljšaju uslovi prilaska samoj pećini to je spasilo i naše ekipe i mnogo smo lakše mogli da prebacimo sami materijal i tako sačuvali od propadanja i napravili jedno atraktivno mjesto. Kao što znamo sada vrlo lako možete doći do same pećine, jer su urađeni mostovi. Ideja je bila da se napravi jedan prirodni amfiteatar otvoreno pozorište, gdje bi se povremeno održavali određeni programi iz kulture i aktivnosti. Mislim to su neki pokušaji kraja da se afirmiše kultura i kulturno nasleđe Petnjice i Radmanske klisure i ne treba stati na ovom samo.

RADIO PETNJICA: A zašto se u narodu govori Jerinin grad?

Predrag Lutovac: Nije to samo kod nas već i u Srbiji, poznata je vladarka Jerina da je mnogo gradila, mnogo gradova i za ono što nijesmo znali kad je sagrađeno ostalo je u narodu gradila ili sagradila prokleta Jerina i tako ima pet ili šest lokaliteta na prostoru Polimlja, koji nose imena Jerinin grad.

RADIO PETNJICA: A ko je Jerina?

Predrag Lutovac: Jerina je srpska vladarka to je srednji vijek i ne bavim se tim periodom i nije mi poznato do kog perioda je vladala.

RADIO PETNJICA: Iz naše priče, rekli ste mi jednom u vezi brane koja postoji na ovom lokalitetu, da je upravo ta brana korištena za samoodbranu pa vas molim da to objasnite našim gledaocima.

Predrag Lutovac: Tamo je postojao zid širine od 4m, pregrađivao je sami izlaz iz kanjona i njegova svrha mogla je biti vezana samo za aktivnosti u Jerininoj pećini,zbog toga jer ta brana je mogla biti samo predodbrana same pećine i to vas je na neki način sprečavalo da dođete do same pećine govorimo o ogromnim količinama vode i tako su se branili od nasilja u rimskom periodu, jer toliki nalaz u pećinskom otvoru vi ne možete da objasnite na drugi način, toliko novaca i svega toga. To je prisila, jednostavno se povučete pa tu živite neko vrijeme. Siguno da jeste postojala brana i trenutno je propala kroz pukotine.

RADIO PETNJICA: Našli ste i dva groba relativno mlada sa skeletima? Je li ima groblja okolo bilo gdje?

Predrag Lutovac: U jednom vremenosko periodu, vjerovatno u poznom srednjem vijeku ispod Torina na privatnom imanju postoji jedna crkvina i možemo te grobove jer su hrišćanski da povežemo sa tim vremenskim periodom i sa tom crkvom. Obično se tada ne vrše sahranjivanja u selu, nego je groblje izdignutije pa ono bude na nekom mjestu gdje ne predstvalja problem toj srednjovjekovnoj zajednici, nijesmo mogli hronološki da utvrdimo o kojoj godini je riječ recimo da smo našli neki prsten ili bilo kakav predmet znali bi smo period, ali oni su totalno prazni. Torine ukazuje na činjenicu da tu postoji i drugih vremena i treba nastaviti istrživanja i provjerit šta tu sve ima pa ćemo imati neku jasnu sliku razvoja života iz tog vremena.

REDAKCIJA RADIJA PETNJICA