(VIDEO) PUTEVI I RASKRŠĆA – DRUGA EMISIJA


U drugoj emisiji “Putevi i raskšća” koja se bavi problemima lokalne zajednice u Petnjici, gosti su Muzafer Kršić, Sabro Ramčilović i Fehim Prentić.

Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

MUZAFER KRŠIĆ: NESPORAN JE NAPREDAK NAKON VRAĆANJA STATUSA OPŠTINE

Radio Petnjica: Koji su osnovni razlozi za iseljavanje iz Petnjice za cjelokupni period?

Muzafer Kršić: Iseljavanje iz Petnjice je počelo kada su započeli ratovi u okruženju a posebno rat u Bosni i Hercegovini. Tada je bila velika migracija zbog prisutnosti velikog straha. Strahovalo se da se rat ne proširi na prostorima cijele tadašnje Jugoslavije i da zahvati Crnu Goru.

Nekoliko hiljada Bihoraca je iselilo te 1992-93 godine a obzirom da je velik broj ljudi bilo na privremenom radu u inostranstvu, a obzirom da su im porodice živjele u Petnjici, onda su ih naglo povukli u inostranstvo, kao i to da su povukli još po nekoga ko nije imao rodbinu u na zapadu.

Druga migracija koja se desila u Petnjici, bila je 1998-99. godine, kada je se desio rat na Kosovu. Ovdje nije vladao strah da se proširi na Crnu Goru, međutim neke paravojne formacije koje su bile prisutne u Crnoj Gori, posebno na prostoru sjevera države, većinom iz Srbije i koristile prolaz prema Velici, Kuli i Čakoru, takođe ne može se zaboraviti Sedmi crnogorski bataljon, koji je silovito djelovao u sredinama gdje su manjine živjele i to je unosilo strah.

Pored straha od rata, uvijek je bila prisutna ekonomska situacija. Davne 1974. započeo sam radni vijek, poslije završene srednje škole. Mislim da je tada u Bihoru bilo 16.000 stanovnika i ako bi uporedili to vijeme i danas, to je za nevjerovati.

Radio Petnjica: Da li misite da je država malo uradila u šustinskom smislu, kako ljudi ne bi odlazili?

Muzafer Kršić: Pamtim vrijeme komunizma i socijalizma. Bio sam odbornik 1982. kao mlad čovjek u SO Berane i komunizam je uništio seoska područja i to se osjeća danas. Nešto što se 50 godina zapostavi teško se ispravlja zbog višestranaštva.

U Petnjici je više urađeno kada je prestao stari sistem države i kada je došlo novo vrijeme. Na Rudeš u Beranama zapošljavalo je desetak hiljada i veliki broj ljudi je bio iz Petnjice.

U zadnje vrijeme, država je dosta uradila u Petnjici, ali je potreban neki period kako bi mnogo ljepše izgledala naša Opština.

Radio Petnjica: Da li dijelite mišljenje da je moglo mnogo više da se uradi?

Muzafer Kršić: Prije nego odgovorimna pitanje, želim da kažem da dva čovjeka koja su najzaslužnija za vraćanje Opštine su Milo Đukanović i Rifat Rastoder.

Nesporan je pomak nakon vraćanja statusa Opštine. Krenuću od seoske infrastrukture i selo je dobilo potpuno drugačiji izgled. Nema ni jednog sela, izuzev Javorove i Murovca gdje nije asfaltiran putni pravac.
Radi se vodovod za više od 600 domaćinstava ali centar Petnjice je ostao nepromijenjen. U Petnjici da ne postoji par objekata koji su bespravno sagrađeni, da nije njih ne bi imalo šta da se vidi. Dalje, mi nemamo ulice. I danas tabla stoji u Petnjici koja definiše rekonstrukciju ulica, sve je definisano i lokalna uprava je trebala samo da uvede izvođača. Radi se staza pored potoka, radovi su stali, ne znam razlog, ne liči mi na stazu nego za pistu za slijetanje aviona. Ne mogu da razumijem da neko može zabraniti opštini da na opštinskom zemljištu radi.

Petnjica nosi status opštine, i kad neko dođe sa strane pitaju me po nekad gdje je ovdje centar i to je veliki propust lokalne vlasti čiji sam i ja dio.

Radio Petnjica: Na šta lokalna vlast treba  da insistira, osim infrastukture?

Muzafer Kršić: Petnjici treba regionalni put Bioča prema Srbiji. Ako to ne može, onda prema Rožajama magistralni put. Osvrnuću se na turističku ponudu. U Petnjici kada sjedimo na terasi od nekih lokala, autom kada neko prođe, digne takvu prašinu. Ključ razvoja ovog kraja je tranzitni put.

Radio Petnjica: Šta sa poljoprivredom u Petnjici?

Muzafer Kršić: Naravno da je poljoprivreda ključna grana razvitka Opštine i želim da istaknem da porodica Adrović, koliko znam da su najveći proizvođači krompira u Crnoj Gori.
Sve više osoba se zanima da ne radi a da prima nešto. Tu su socijalna primanja. Postoje velika imanja koja se daju besplatno ali niko ne želi to da koristi. Za državu ne znam koliko izdvaja novca, ali znam za opštinu, to je veoma mali iznos, ne može više, mali je budžet opštine ali mislim da je malo interesovanja od strane građana.

Radio Petnjica: Zašto se naši građani zadovoljavaju trenutnim i streme odlasku?

Muzafer Kršić: Naš narod mnogo sanja i većina naših ljudi sanja o Luksemburgu. Našem društvu kad čuje kolike su plate na zapadu, motivaciju ima da napusti naš zavičaj.

Radio Petnjica: Kažite nam nešto o našoj dijaspori?

Muzafer Kršić: Dijaspora je veliku stvar radila i radiće ali plašim se da našim ponašanjem ne promijenimo odnos. Naša dijaspora je uložila nekoliko miliona u zavičaj kroz razne projekte privatne i javne. Spomenuo bih i to koliko su nekretnina kupili širom Crne Gore. Mislim da svakog ljeta dijaspora uloži veliki priliv novca. Mnogo novca ulažu u Crnu Goru a mislim da naša država treba da im makar obezbijedi da nema rupa na putevima. Želim da se zahvalim našoj dijaspori i moj apel u budućnosti da oni treba da razmisle šta će sa njihovim novcem i da se oni organizuju kako bi na kvalitetan način doprinijeli zavičaju na konkretanom projektu.

Kad dođu, oni znaju ko treba da ih sretne, mnogo bi bolje trebali da se dočekaju. Potrebno bi bilo da se organizuju okrugli stolovi a ne samo Dani dijaspore. Boravio sam često u sali Centra za kulturu, u toj sali ili ima ili nema dijasporaca, mi domaći popunimo mjesta. Mnoge stvari Bihor i Petnjica bi sanjali da nije bilo dijaspore.

Radio Petnjica: Šta mislite da se Kula Kršića pretvori u muzej?

Muzafer Kršić: U toku sam za Kulu Kršića. Dolazili su ekipe iz instituta iz Kotora, obišli su i oduševili se, kazali da je jedinstven slučaj.
U Petnjici su uvršteni kulturno-istorijski spomenici džamija u Petnjici i Kula Kršića.

Vlasnici Kule Kršića su prošle godine poklonili i prepisali na opštinu Petnjica i zemljište ukoliko je potrebno, kako bi se adaptirala. Imao sam svoju ulogu u doprinosu u toj realizaciji.
Sad je na potezu lokalna uprava što se tiče Kule Kršića ukoliko bude zainteresovana.

SABRO RAMČILOVIĆ: NEKADA SE NA POSEDAK IŠLO S PJESMOM

Gost druge emisije ,,Putevi i raskršća“, bio je  Sabro Ramčilović, uzorni poljoprivrednik i predsjednik Udruženja pčelara Petnjice.

RADIO PETNJICA:  Kako su izgledali Bihorski običaji i jesu li se danas promijenili u odnosu na određeni period u prošlosti?

Sabro Ramčilović: Naravno, kako je odumiralo starije stanovništvo, tako su se i običaji mijenjali, mlađe stanovništvo možda to ne pamti ili neko više pamti neko manje. U neka vremena glavno prevozno sredstvo je bilo konj, a sad ne možeš da nađeš u selo konja.

RADIO PETNJICA: Kako su izgledali stari putevi iz vaše perspektive, jer znamo da se putovalo iz Petnjice do Berana po osnovne životne namirnice, a glavno prevozno sredstvo je bio konj, kako je izgledao taj put?

Sabor Ramčilović: U to vrijeme,  nije imalo prevoznog sredstva i vozila, nego konj je bio prevozno sredstvo i na primjer do Berana odavde iz Petnjice tačnije Lagatora neki prosjek je bio tri sata. Krenulo bi se u pet sati ujutru, da bi se u Beranama stiglo oko osam i da bi se podrgovalo i prodavalo. Tada su se prodavala drva na konjima, naravno i voće, čak sam čuo od mojih stari da se i kopriva brala sušila i prodavala na neki način para da se uzme, a putevi su bili uske pješačke konjske staze što bi se u narodu reklo ranije saonski put gdje je čovjek mogao da prođe sa zapregom i saonima.

RADIO PETNJICA: Da li se sjećate vašara iz tog perioda? Kao što znamo prvi vašar je počeo da se odžava na Lađevcima i da je upravo sa tog mjesta krenulo na teritoriji cijelog Bihora da se prave različiti vašari, kao što su 18. jul u Tucanjama, 13.jul u Gusarama itd. Pa možete li nam reći kako su izgledale pripreme za vašar i odlazak na vašar? Znamo da su vašari tada imali ulogu da se pronađe i neka srodna duša ili možda neki brak da se sklopi.

Sabro Ramčilović: Upravo tako, pamti prvi vašar je bio na Lađevcima i to nije samo bio vašar za Bihor, već se tu dolazilo iz četri opštine Bijelo Polje, Sjenica, Tutin, Rožaje. To je bio jedini vašar u to vrijeme. Omladina se spremala po mjesec dana nije baš odjeće imalo kao sada nego se kupovalo i pozajmljivalo. Iz udaljenih opština se dan ili dva prije dolazilo i približavalo na konake da bi se taj dan bilo odmorno za vašar.

RADIO PETNJICA: Kad smo se već dotakli Lađevca i vašara, znamo da je upravo taj vašar poznat po brojnim sportskim aktivnostima koje se održavaju taj dan, kao što su trke konja, skok u dalj itd. Da li ste vi imali priliku da učestvujete možda u nekim od ovih sportskih aktivnosti?

Sabro Ramčilović: Naravno organizovane su u to vrijeme trke konja, bacanje kamena sa ramena, skok u dalj. Ja nijesam učestvovao ni na jednim od ovih sportskih aktivnosti, nijesam ja toliko hodao po vašarima. Jedino ono čega se sjećam to i pričam.

RADIO PETNJICA: Ljudi danas kada spremaju drva rade to obično u jesenjem periodu, tako što nagotove otprilike desetak metara drva, da im ima za zimu, ljudi tada možda pamtite, nijesu tako radili, već se polazilo u drva sa prvim snijegom. Jeste li vi imali prilike da idete po drva sa saonicama zimi? I naravno saonice da pojasnimo gledocima su upravo najlakše za korišćenje kada padne snijeg i po ledu, jer tako klize i može mnogo više tereta da stane na njih.

Sabro Ramčilović: Tada se poljoprivreda i zemljište mnogo više obrađivalo, slabo se kupovalo brašno, oralo se sijalo se žito i žito se mljelo u vodenicima. Ko je imao vodenicu to je tu to vrijeme bilo kao fabrika. Donosili bi ljudi iz Pešteri žito da se samelje u naše vodenice, jer obično se rijeke tamo ljeti smanje, a naše rijeke su dosta bile jake i mnogo brže je tekao taj proces pretvaranja žita u brašno, a što se tiče drva preko ljeta i jeseni je bilo dosta poljoprivrednog posla, nije se imalo vremena da se gotove drva, nije imalo ni špeditora ni traktora tada je jedino bilo saonice, kuke, a kasnije kola. Kada padne snijeg na njih može mnogo više da se utovari i mnogo lakše je za prevoz, ljudi su iz planina Pločnik, Lađevac su sijeno tjerali, čekali su da padne snijeg, jer je tada puno lakše za vuču.

RADIO PETNJICA: Da li se sjećate mobe kosača i kopače? Kako se organizovalo? Je li sve prolazilo kroz šalu, osmjeh, pjesmu? Da li je tada mnogo lakše bilo da se pođe u mobu?

Sabro Ramčilović: Naravno, ljudi su polazili sa voljomi apetitom uvijek se radilo u zadruz, jer sloga je za sve potrebna i radilo se ne samo u jednom selu nego i u druga. Pa neko povede kosače kod prijatelja po desetak kosača kako ko može da skupi. Na primjer pričao mi je hafiz naš oni su kod Hivza Ajdrpašića okupili četrdest kopača u jednom zakopu tu su bili prijatelji iz Godočelja iz Ramčilovića, e to su bile sloge, a kad je složna zajednica zna se šta je to samo dobro.

RADIO PETNJICA: Da li se sjećate igraniki koje su se organizovale u tom periodu?

Sabro Ramčilović: Da, to se organizovalo poslije rata, pogotovo starije generacije. Kod moga deda imala je kuća, Čardak su je zvali, imala je velika soba i tu su se organizovale razne igranke, ja nijesam zapamtio. Naravno veselo je bilo iako se živjelo teže. Danas se mnogo lakše živi i danas se selo od grada razlikuje samo što grad ima ulicu. Bolje se čak živi u selu nego u gradu, ali opet nešto narod nije zadovoljan. Sa pjesmom se išlo, imalo je ljudi kad krenu na posjedak idu s pjesmom, a danas ne možeš čuti nikog da zapjeva.

RADIO PETNJICA: Da li se sjećate posjedaka i kako su oni izgledali?

Sabro Ramčilović: Naravno da se sjećam, pa se organizuje na posjedak igranje koza, potkapa, kasnije i karti, prsten i mnogo igara. Pogotovo kad bi došli neki prijatelji, onda bi se cijelo bratstvo sazvalo muhabet, posjedal, a danas je već drugačije niko kod nikog ne ide.

RADIO PETNJICA: Da li mislite da je korona jedan od faktora, zbog kojeg se narod distancirao? Ili su možda društvene mreže i telekomunikacija krivi, jer se narod na taj način učestalije čuje i komunicira?

Sabro Ramčilović: Jeste distancirao se i prije pogotovo od kako se narod orjentisao i otišao ka Evropi, ali je COVID-19 to do nogu dotukao.

RADIO PETNJICA: Ili su možda društvene mreže i telekomunikacija krivi, jer se narod na taj način učestalije čuje i komunicira?

Sabro Ramčilović: Da, tačno je ima i toga mi kad smo dobili fiksnu telefoniju opet se u selo čuje manje vike i zvanja sa brda. Ranije bi se s brda na brdo zvalo ,,A HASO? AA HUSO?“ ,,BUJRUM OVAMO“, a sad sa telefonom za čas završiš posao.

Fehim Prentić: Tada se sijeno ručno kosilo i ručno se oralo, morao si žito da požnješ, sagnaš u guvno pa da se ovrše. Kada naiđe suša, sijeno proklasa a žito se odma mljelo za brašno.

S jeseni išli smo u Peć po kukuruz, preko Rožaja i Kule bi išli po tri dana, prvog dana bi bili u Savine vode i tu bi noćili do pred zoru, pa za Peć da bi uzeli žito,  istog dana se vratili.

FEHIM PRENTIĆ: RADITE NA SVOM IMANJU I BUDITE SVOJ NA SVOME

Sagovornik u emisiji Putevi i raskršća bio je i Fehim Prentić.

Radio Petnjica:  Koliko imate ovaca?

Fehim Prentić: Imali smo dosta pa smo omalili, sada imamo 115 ovaca, 15 grla govedi sa volovima.

Radio Petnjica: Koliko ste imali najviše ovaca?

Fehim Prentić: Najviše sam imao 200 ovaca. S proljeća kada bih pustio ovce znalo je i do 300 jagnjadi da izađe, okopilile bi se, bliznile. Izlazili smo na stanove, gnojili smo zemlju i sijli ječam.

Radio Petnjica: Nakon napornog dana, kako je izgledao posjedak, bez struje, televizije, telefona?

Fehim Prentić: Na posjedak bila je jedna ćora tako smo je zvali, hranili smo je maslom u šolju, čuvali smo je da maslo na nju ne pređe, isukali bi fitilje od tanke robe.

Tada, imao sam samo kaput i pantalone, nije imalo niđe cerada da kupim da bih se spasio.

Majka i sestre znale su ručno da predu, imale su prelju, mahaljku i vreteno tako su sve prele. Vuna se na grebenima grebenala, kasnije se izvlačio vlas, vlas se plela za osnovu a ostatak se zvao čim.

Radio Petnjica: Jeste li nekada imali slobodan dan, obišli vašar?

Fehim Prentić: Išli smo u Lađevce, posle je počeo sabor u Đerekare tamo sam samo jednom išao. Na Turijaku neki su išli ja nijesam nikad.

Radio Petnjica: Za kraj poruka mladim poljoprivrednicima, na koji način da se bave poljoprivredom i kako da sačuvaju tradicionalnu vrijednost?

Fehim Prentić: Moja poruka i preporuka svim budućim mlađim generacijama jeste da radie na svom imanju i da je su starješine i svoj na svome. Trebala bi i država da pruži neku bolju mogućnost kada otpočnu da se bave poljoprivredom.

EKIPA RADIJA PETNJICA