(VIDEO) PUTEVI I RASKRŠĆA (1): KAKO ZAUSTAVITI ISELJAVANJE IZ PETNJICE


U srijedu, 2.marta, počeo je serijal emisija „Putevi i raskršća“. Premijeru prve emisije slušali ste na talasima našeg radija, a danas možete i vidjeti emisiju na našem You Tube kanalu.

Sagovornici u prvoj emisiji su: Almir Muratović iz SPP-a i odbornik u lokalnom parlamentu, srednjoškolci Dalila AgovićHana MuratovićSelmo Tiganj i Amra Tiganj, kao i Fehim Prentić, devetesetogodišnjak sa Savin Bora i jedan od najstarijih Bihoraca.

Cilj emisije jeste da sa odgovarajućim sagovornicima, kroz 13 emisija dotaknemo aktuelnih tema vezanih za Petnjicu. U ovoj emisiji akcenat je stavljen na migraciju I iseljavanje stanovništva sa područja Bihora.

ALMIR MURATOVIĆ: SVIMA NAM FALI DOBRE VOLJE

RADIO PETNJICA: Najveći problem Petnjice I Bihora je iseljavanje. Kkoji su osnovni razlozi za to?

Almir Muratović: Iseljavnje u Bihoru je krenulo mnogo ranije ne samo zadnjih desetak godina, ali u ovom period sada je izraženije vjerovatno zato što je manji broj ljudi ostao u Bihoru, onda je baš primijetno ako jedan čovjek napusti Bihor. Prema informacijama kojim raspolažemo I kada uporedimo izborni ciklus broj punoljetnih I maloljetnih stanovnika u Bihoru je negdje ovo 5.000 koji borave tu. Naravno ima i onih koji povremeno odlaze i dolaze. Sumirajući neke stvari sam sa sobom i razmišljajući na tu temu, zbog čega ljudi toliko odlaze iz Bihora mislim da su ekonomski i društveno politički razlozi presudni. Čini mi se da se Bihor ne iseljava samo, zbog toga što je neko željan asfalta, finansija i kapitala, nego prije svega zbog želje, nade, prostora i samim tim dobije šansu da dokaže da može da bude uspješan na drugom mjestu, jer mu te uslove nije ponudila i pružila njegova sredina. Ja kao neko ko je u Bihoru zelim prosperitet ovom mjestu, želim prosperitet sebi i svojoj porodici.

RADIO PETNJICA: Zašto ste Vi ostali u Bihoru? Jeste li imali mogućnost da napustite Bihor i odete negdje?

Almir Muratović: Naravno, kao i svi imao sam mogućnosti, ja sam sa 19 godina otišao u Baru, radio sam u Baru vratio sam se u Bihoru i sve ono što sam vidio u Baru i na drugim mjestima, video sam da to sve može da funkcioniše i u Petnjici i Bihoru.

RADIO PETNJICA: Naši ljudi su jako vrijedni ljudi, to se vidi kad odu negdje u inostranastvo, recimo u Luksemburg, koliko je meni poznato da naši ljudi imaju više desetina firmi i jako su cijenjeni radnici tamo. Kada bi uložili taj trud ovdje vjerujete li da bi opstali?

Almir Muratović: Naravno, evo pomenuli smo Luksemburg, Luksemburg je dao šansu svima samo ako ljudi hoće da rade, a ovdje ambijent ubija čovjeka u pojam, kada se to prevaziđe, dolazi ono ,,a što će ti to, neće uspjet” i sve to utiče na čovjeka da moralno padne, ja sam se upravo vratio iz toga raloga da pokažem i sebi i drugima, kao i da podstaknem nekog da i u Bihoru može da se funkcioniše i bude uspješan skoro na svim poljima.

RADIO PETNJICA: Postoje ekonomski razlozi i volja, međutim mora da ima neke male, minimalne, preduslove da bi imao volju tako da to dvoje dodje sastavljeno, bilo je i onih odlazaka iz Bihora koji su uslovljeni bili strahom od rata i političkih dešavanja?

Almir Muratović: Tačno, pored ekonomskog dijela dođe plus i ova situacija političkog previranja, ali imate period iz bilo 1965. godine masovno odlaženje naroda sa ovih prostora za Tursku, kada pogledate tada je narodu tih godina predstavljano jedno političko blagostanje, gdje nije bilo političkih previranja u tim godinama, čak imate i otvoranje nekih radnih mjesta u tome vremenu, ali nažlost Bihoru nije pripalo neko adekvatno radno poznato mjesto ili fabrika, a kada pogledate sa druge tačke, kada vas zaobiđe prvo jedan magistralni put, pa onda drugi, gdje je Bihor upravo trebao da se na taj način tada poveže sa ostalim opštinama, ali da se ne vraćamo sada na tu priču da narod ne bi obeshrabili. Malo mi je neshvatljivo da jedan intelektualac čeka da mu neko ponudi radno mjesto,umjesto upravo on da bude motor i pokretač sredi ili da on osmisli neki svoj biznis i upravu tu čini mi se da trebamo da damo ljudima u Bihoru šansu i motiv za ostanak u Bihoru.

RADIO PETNJICA: Opšti je utisak da i pored snažne retorike i lijepih riječi, država i lokalna uprava nijesu uradile dovoljno da stvore neke preduslove, kako bi Bihor dobio onu volju o kojoj smo pričali. Država bez obzira na strategiju sjevera i pored tih ciljeva da se sjever razvije, pa i povratkom statusa Opštine Petnjica, ipak nije dovoljno urađeno za motivisanjem mladih ljudi da ostanu u Bihoru.

Almir Muratović: Slažem se sa vašim konstatacijama, krenuću sa početkom od ovog lokalnog nivoa. Sad da ne bi bilo da je sve tako crno, desila se i ta vizuelna promjena u Bihoru povratkom statusa opštine, ali mislim da prioriteti nijesu raspodjeljeni onako kako bi Lokalna Uprava to trebala da uradi, po meni trebalo je možda ovo uže gradsko jezgro urediti, da ljudi imaju volju, merak, kada se vrate i dodju na godišnji odmor u svojoj sredini. Da to djeluje urbano, lijepo, privlačno, ima primjera mnogo u tim malim čaršijama gdje baš sve to funkcioniše izvrsno i interesantno, ja mislim da ne postoji Bihorac koji nije patriota i koji nije vezan za svoj kraj, koji dođu godišnje u svoj zavičaj, ali tim ljudima treba obezbijediti volju da dođu u svoj kraj. Problem je kada dođu ovdje, nako ponešeni I puni elana, sačeka ih jedna naša svakodnevna zbilja pogotovo ta negativna sve crno.

RADIO PETNJICA: Reći ćemo ono što su činjenice, urađen je put do Berana, ali opet nije završen, urađene su neke stvari, ali čini se da to ipak nije dovoljno.

Almir Muratović: Urađene su neke stvari, ali to nije dovoljno, imali ste kroz političku kampanju iznošenja raličitih i pripisivanje raličitih zasluga, kao što su bila razna prepucavnja u vezi Hitne Pomoći. Ljudima je ovdje potrebno samo volje. I postavlja se pitanje da li hoće neko nešto da ovori ili neće? U redu postoje zakonske regulative, ali sve bi se to završilo za jedan dan.

RADIO PETNJICA: Koje su to oblasti koje Petnjica treba da razvija? Koje su to grane gdje bi trebalo ulagati da bi se stvorili uslovi za onu volju o kojoj smo pričali?

Almir Muratović: Uključen sam posljednih desetak godina u rješavanu tih društveno ekonomskih problema u Petnjici. Fali u narodu rečeno da se okreće živa para, tj fali nam manji dućani,neki manji tržni centar u principu treba osnovati na mirko nivou određena preduzeća, uz to naravno da usmjerimo više pažnje na turizam. Da se dešava nešto da ima dobru ponudu. Imate situaciju da u Petnjici nema butik. Mi forsiramo poljoprivredu, treba zaokružit proizvodnju i plasirati te proizvode dalje od Petnjice, znači ne moraju da budu to neke velike farme treba forsirat Bihorske proizvode kao što su, sir I kajmak.

RADIO PETNJICA: Koliko Petnjica uspjela kroz kulturu, kroz tu priču, uspjela da sačuva duh stare Petnjice? Onu priču naših stari ljudi, bez obzira na napredak tehnologije. Pričamo o duhu suštini Bihorca onakvog kakav je nekad bio.

Almir Muratović: Čini mi se da je dosta uspjela da sačuva, premećujem čak kod mladih da se dosta zadržao taj duh i kultura Bihoraca, okolnosti su se promijene, i dolazi neko savremeno doba, ali sačuvan je taj duh o druženju, čak i o razmišljanju, kao nekad starih Bihoraca. Ja vjerujem da se može desiti Bihoru preporod i da će zaživjeti.

FEHIM PRENTIĆ: Živio sam kao Milo Đukanović, mogao sam imati šta sam htio

U emisiji „Putevi i raskršća“ bio je gost Fehim Prentić, devedesetogodišnjak koji je govorio o tome kako se nekada živjelo u Savinom Boru.

„Od deset godina čuvao sam ovce, dok nisam otišao u vojsku. Moja braća i otac su radili na porodičnom imanju. Pri povratku iz vojske, svako je imao svoj posao i svoja zaduženja. Uvijek su me braća i otac pomagali i lijepo se živjelo u zajednici. Bavili smo se stočarstvom. Imali smo ovaca, krava, bikove i svi smo imali svoja zaduženja oko čuvanja stoke. Imao sam petoricu braće i četiri sestre i svi smo bili jedni drugom podrška u svim aktivnostima.

Sjećam se kad sam krenuo u prvi razred. Škola na Savin Boru je bila razrušena, nije imala vrata i prozora, bila je kao pećina.

U tom stanju nije mogla škola da funkcioniše, pa je Šefto Rastoder ustupio svoj čardak u kojem smo pohađali školu.

Hivzo Rastoder je bio majstor, koji je radio na sanaciji škole. Iznova je sve radio kako bi škola mogla da bude osposobljena za nastavu. Radio je nove patose, pravio klupe, uradio nove prozore i vrata.  Imalo je tada dosta djece u odnosu na danas koja su pohađala školu. Kad se izgradila škola, prebacili smo se da pohađamo nastavu u novim prostorijama.

RADIO PETNJICA: Da li ste bili srećni načinom života koji ste u tom vremenu imali?

Bio sam srećan i zadovoljan načinom života koji sam imao u svojoj porodici. Imao sam uslove kao Milo Đukanović. Šta god sam poželio, imao sam.
Imao sam novo suknjeno odijelo, imao sat i nosio kvalitetnu odjeću i obuću za to vrijeme.

Mladalački dani i cio život mi je prošao u čuvanju ovaca i to je bio sastavni i neodvojivi dio našeg porodičnog života, jer jedino od toga, tada je moglo da se živi, kao i danas od stočarstva živimo i radimo na svom imanju.

Čuvao sam ovce prema livadama na kojima se danas nalazi stan Reška Rastodera. Tada su livade bile seoske pa ih je Zemljoradnička zadruga Petnjica otkupila. Od tih livada nema dvadeset minuta do granice sa Srbijom. Porodica je bila jedinstvena u namjerama da očuva tradicionalne ideale. U zajedništvu su se donosile odluke da se djeca školuju ili da se kupuju zemlju, trećega nije bilo.

Kad sam se odijelio, šest put sam zemlju kupovao, jer tada je zemlja bila veoma vrijedna. I danas je vrijedna ali je izgubila vrijednost kod ljudi. Najviše sam potrošio novca za jednu livadu u Kruščicu. Uzimao sam sve parcele koje sam mogao i koje su bile uz moju parcelu, kako bi stoka imala više ispaše.
Ispod kuće smo imali kotar u kojem se vrhla pšenica. Sedamdeset vreća sam ručno iznio pšenicu do kuće, pa ujutru treba da se vije, pa nema vjetra i to mi je uzimalo vremena a i naškodilo zdravlju.

Na kraju želim da istaknem da se sada bolje živi. Ono što je veoma bitno za jednu porodicu je to da se danas brzo sagradi kuća i useli se porodica veoma brzo, jer tada se pretežno živjelo u čardak.

I ono što je najvažnije je zdrava familija kao i složnost koja je krasila našu porodicu i na tim temeljima se gradila budućnost rada i komunikacije sa drugim ljudima.

SREDNJOŠKOLCI: U Bihoru bi trebalo promijeniti mnogo stvari a prvo jeste način života

U emisiji ,,Putevi raskršća“ gosti su bili učenici JU Srednje Mješovite škole u Petnjici: Hana Muratović, Dalila Agović, Amra Tiganj i Selmo Tiganj.

U uvodom dijelu emisije sa već pomenutim učenicima razgovarali smo kako oni zamišljaju svoje prve dane na fakultetu, takođe jedna od tema bila je iseljavanje i uslovi života mladih u Petnjici.

Almina Ličina: Kako zamišljaš svoje prve dane na fakultetu, šta planiraš da upiš

Hana Muratović: Konkretno još nijesam odlučila šta ću da upišem. Imam dvije opcije između kojih se razmišljam a to su Psihologija i Socijalni rad i socijalna politika.

Prve dane fakulteta zamišljam slično kao i one prve dane srednje škole, novo upoznavanje, druženje sa svima, baš kao i u srednjoj školi smo što nas čekaju neki  novi izazovi.

Dalila Agović: Ja još uvijek nemam planova za fakultet. Svoje prve dane zamišljam slično kao i srednjoškolske ali se nadam da ću tada upoznati više ljudi nego u srednjoškolskim danima.

Almina Ličina: Amra šta je tebe inspiriše, o čemu razmišljaš? Šta ćeš upisati?

Amra Tiganj: Ja sam u svijetu ekonomije od malih nogu, moji isto tako pa ću najvjerovatnije upisati ekonomski fakultet. Tokom prvih dana na fakultetu mislim da će biti mnogo treme, tu su novi ljudi, novi način funkcionisanja. Tada počinje novi život.

Na temu o fakultetu nadovezao se i Selmo Tigan koji svoje prve dane fakulteta zamišlja kao poglavlje novog života.

Selmo Tiganj: Polako kujem svoje planove o fakultetu ali generalno još ne znam koji ću fakultet upisati. Prve dane na fakultetu tj. otvaranje novog poglavlja u svom životu, veća okolina i novi ljudi.

Almina Ličina: Sta mislite, da li je to prava stvar što vi želite da upišete?

Hana Muratović: Generalno u Crnoj Gori za koji god fakultet da se opredijelimo slaba je zaposlenost, treba upisati samo ono što voliš i što te privlači i motiviše.

Almina Ličina: Pored fakulteta i priče o školovanju mene zanima život u Bihoru. Šta mislite o cjelokupnoj situaciji u Bihoru i da li je život težak?

Dalila Agović: Da jako je teško, pogotovo u zimskim danima ali vremenom se navikne pa i na dobro i loše.

Almina Ličina: Da li vas je motivisao isti razlog da razmišljate o fakultetu kao i onda kada ste htjeli da upišete srednju školu?

Selmo Tiganj: Motivacija je dosta slična. Za srednju školu motivacija je bila to što se u sekundi možemo pretvoriti u preduzetnike, računovođe i još mnogo toga što nam srednja škola pruža. Za fakultet to je već jedna veća stepenica našeg obrazovanja ali u istom pravcu ćemo se kretati kao i u sredjoj školi tako i na fakultetu.

Amra Tiganj: Što se tiče ekonomije tu postoji mnogo rizika, što više obrazovanja i učestvovanja u nekim aktivnostima to doprinosi sjutra nekom preduzeću.

Almina Ličina: Šta mislite, šta je to što nedostaje mladim ljudima u Petnjici? Šta nedostaje vama? Šta b vas motivisalo da ostanete i da posle završetka studija započnete svoj život u Bihoru?

Dalila Agović: Život u Bihoru je težak sada a sigurno će biti i kada ja završim fakultet. Nadam se da će tada biti više radnih mjesta za smer koji ja budem htjela da studiram ali i za sve druge. Trebali bi život ovdje da nastavimo jer to je ipak naša domovina i naše mjesto.

Amra Tiganj: Da našu domovinu što više promovišemo da sjutra kada završimo fakultet ljudi kažu ,,Ovaj iz Petnjice je završio fakultet“ , biće dosta obrazovanih ljudi samo treba da je promovišemo u pravom svjetlu.

Almina Ličina: Hana ti si maturant, stepenica jedna te dijeli od početka na studije, šta misliš da li postoji radno mjesto u tvojoj struci ovdje u Petnjici?

Hana Muratović: Mislim da ne! Zato što su već ta mjesta što se tiče mog fakulteta i mog izbora sva popunjena, ali ako ćemo gledati tako na to da li ima radnih mjesta teško ćemo i odabrati struku koju ćemo sjutra da studiramo. Ipak da rizikujemo, nikada ne znamo šta nas sjuztra čeka.

Almina Ličina: Obzirom da ste svi posjetili inostranstvo, imali ste prilike a boravite u nekoj drugoj zemlji, da li je ljepši život tamo ili ovdje u Bihoru?

Amra Tiganj: Na neki način jeste ali ima i dosta tih negativnih stvari. Tamo je mnogo bolja infrastruktura, omladina izlazi u klubove, ima dosta mjesta koje mogu da obiđu u slobodno vrijeme ali eto baš to slobodno vrijeme je ta negativna stvar. Moji vršnjaci se već žale zbog tih zdravstvenih probelma zato što nijesu završuli školu na vrijeme, zato je bolje da ostanu ovdje i vode neki normalan život.

Almina Ličina: Da li je bolji sistem obrazovanja kod nas ili u inostranstvu?

Amra Tiganj: U inostranstvu se mnogo više traži, zahtjevno je uče se više jezici: Engleski, Njemački kako ko voli.

Almina Ličina: Garo imaš li neki komentar uopšte o sistemu obrazovanja u inostranstvu?

Selmo Tiganj: Crnogorsko obrazovanje je prihvatljivo svugdje kao što je medicina, možemo da prevedemo našu diplomu, proznaju je u Njemačkoj, Švajcarskoj i ostalim zemljama. U inostranstvu obrazovanje je zahtjevno zbog učenja više jezika.

Almina Ličina: Zanima me da li vas je nečije iskustvo, nečiji odlazak podstakao da odete iz Bihora i više se ne vratite?

Hana Muuratović: Definitivno ne, zato što je život u inostranstvu programiran. Oni znaju svaki svoj novi dan i već im je svaki sledeći dan isplaniran a slobodnog vremena je manje.

Amra Tiganj: Dodala bih na to da gdje god da odemo uvijek je ta neka misao da smo ostavili svoje roditelje pa uvijek postoji želja da se vratimo, nekako nas vuče.

Almina Ličina: Jednostavno nostalgija je uvijek prisutna pa makar i otišli na drugi kraj svijeta. Šta je to što bi trebalo da se promjeni u Bihoru ili da dodamo nešto novo?

Dalila Agović: U Bihoru bi trebalo promijeniti mnogo stvari a prvo jeste način života. Ovdje ljudi žive na takav način života da misle sve će proći. Tako oni ne mogu popraviti život a ja mislim da baš mogu. Stari ljudi bi trebalo da puste mlade da odluče o njihovim odlukama, jer stari i mladi treba da se razumiju i međusobno poštuju da bi uspijeli.

Almina Ličina: Da li postoji način da vratimo ljude koji su otišli iz Bihora?

Amra Tiganj: Postoji sigurno, možda otvaranje nekog sportskog centra za mlade, mislim fizički izgled je više bitan što nažalost ne bi trebalo da bude. Možda teretana ili noćni klubovi, jer omladina odlazi u neki drugi grad da provede svoje slobodno vrijeme.

Hana Muratović: Ja mislim da ljudima koji odlaze generalno nijesu iz opštine Petnjica nego iz okolnih sela, trebalo bi im obezbijediti infrastrukturu kako bi mogli da se lakše kreću, odlaze jer su im ugroženi uslovi za život.

Selmo Tiganj: Gradski prevoz bi mnogo doprinio razvoju Petnjice, jer ljudi iz okolnih sela ne mogu doći do centra Petnjice. Jako je neophodno otvaranje novih radnih mjesta i preduzeća time bi smanjili migraciju koja je veoma dostupna.

Almina Ličina: Šta vi planirate da uradite posle fakulteta? Da ostanete ili odselite u neki ljepši kraj?

Dalila Agović: Planiram da ostanem u ukoliko nađem posao u Petnjici u suprotnom odlučiću se za neki drugi grad ili državu.

Hana Muratović: Složila bih se sa Dalilom kome je ljepše tuđe nego svoje, kao što bi naš profesor Reho Ramčilović rekao ,,Nigdje vas ljepše sunce grijati neće nego u svom kraju.

Almina Ličina: Emisiju privodimo kraju, šta bi bila poruka vašim i svim skedećim generacijama?

Amra Tiganj: Gdje god otišli, gdje god našli posao nemojte nikada da zaboravite svoju domovinu gdje ste proveli svoje djetinjstvo.

Selmo Tiganj: moja poruka jeste da naša omladina treba više fakultete da upisuje  kao i različite struke obrazovanja.

Dalila Agović: Ja bih svojim generacijama poručila da bolja vremena dolaze i da sigurno postoji neki bolji posao za nas ovdje nego u inostranstvu.

Hana Muratović: Složila bih se sa svojim drugarima koji su bili danas ovdje sa mnom jer su tako lijepe poruke poslali našim vršnjacima, a ja bih samo  rekla da vole svoju domovinu i uvijek prate svoje snove. Takođe hvala što ste nas pozvali danas u emisiju.

PUTEVI I RASKRŠĆA: Projekat rađen u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

U predstojećih 13 emisija bavićemo se problemom iseljavanja mladih sa prostora Bihora i sjevera Crne Gore. Kroz razgovore sa relevantnim sagovornicima, pokušaćemo da identifikujemo razloge za iseljavanje i mogućnosti za ostanak, kao i da dođemo do preporuka za unapređenje socio-ekonomskog položaja stanovništva ovog regiona.

Takođe, bavićemo se lokalnom kulturom i tradicijom kroz povezivanje predanja i legendi sa istorijskim činjenicama. Emisija takođe ima za cilj da otrgne od zaborava stare običaje i nekadašnju kulturu življenja, kao i jezičke osobenosti bihorskog kraja.

Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Najvažnije poruke koje su poslali naši sagovornici, možete čitati na našem portalu, kao i na društvenim mrežama- Facebook stranici Radio Petnjica i Instagram stranici @petnjicaradio.

REDAKCIJA