RASMIN I ALMIR ŠABOTIĆ: UKOLIKO NADLEŽNI NE POMOGNU STOČARIMA SVE KRČMIMO I IDEMO ZA NJEMAČKU

Braća Šabotić, Rusmin i Almir i novinar Radija Petnjica Enko Korać

Ugledno porodično domaćinstvo Šabotića koje se nalazi u MZ Tucanje u vlasništvu braće Rasmina i Almira odolijeva izazovima vremena i ekonomskim krizama baveći se uspješno stočarstvom.

Ekipa Radija Petnjica je posjetila porodično gazdinstvo dva brata Šabotića i razgovarala o njihovom životu na selu.


„U nedostatku drugih poslova, naši roditelji su se opredijelili za stočarstvo, brat i ja nastavili smo njihovu tradiciju.

Od stočarstva živimo i od toga izdržavamo porodicu

U prethodnom periodu imali smo problem sa vodosnabdijevanjem i morali smo da se snalazimo.

Projekat izgradnje vodovoda  Murovsko vrelo će nas spasiti i olakšati funkcionisanje bavljenja stočarstvom i mislim da je ovaj projekat nešto najbolje što se desilo građanima koji se bave poljoprivredom.

U naše domaćinstvo voda je stigla  prije dvadesetak dana i nadamo se sigurnoj zimi.

Ovdje u našem zaseoku pored vode, takođe je bilo potrebno asfaltiranje puta nekih 300 metara. Zahvaljujući lokalnoj upravi na čelu sa predsjednikom Agovićem asfaltiran nam je put. Kad god smo uputuli zahtjev, izašli su nam u susret. Ovim putem želim da se javno zahvalim lokalnoj upravi, predsjedniku Samiru Agoviću i njegovim saradnicima na ispunjenom obećanju datom prošle godine za asfaltiranje putnog pravca koje povezuje zaseok Šabotića sa glavnim putem.

U toku zimskih dana jedan najveći problem nam je bio čišćenje puta, jer nam se štala nalazi oko kilometar dalje od kuće.  Nijesmo imali drugu mehanizaciju i čistili smo vozama, a asfalt koji je urađen nam je olakšao čišćenje snijega. Stoku smo napajali tako što smo išli na rijeku kod Jaštaka i pumpama punili cisternu“, kaže Rasmin.

Stočarstvo i uzgoj stoke zahtijeva veliku ispašu. Šabotići posjeduju pet hektara zemljišta i iznajmljuju oko šest hektara livada.

„Za ispašu imamo oko tri hektara ravnice, dok je ostalo predviđeno za košenje.

Imamo dvadeset pet krava, desetoro teladi i četrdeset ovaca. Nekada je bilo teško držati veliku stoku, upravo zbog uslova koje nismo imali, danas je to već lakše. Porodično smo svi uključeni, svi dajemo maksimum.
Na početku bavljenja ovim poslom stvarno je bilo teško, ali je to jedina da se opstane i živi u svom zavičaju. Nijesmo imali mehanizaciju, ručno se radilo, dok danas imamo balirku, plasilicu, kosačicu, freze i sve drugo što je potrebno za olakšani radu na poljima.
Nije to davno bilo kada smo svoju stoku prodavali u Petnjici na stočnoj pjaci a sada da bi prodali tele, moramo do Berana da odemo“, ističe Rasmin.

On kaže da nije bilo lošije godine za stočarstvo od ove koja je prošla.

„Godina je bila sušna, cijene su podivljale, još ova situacija sa korona virusom, pa i gorivo je poskupljalo 14 puta i sve to utiče na naš posao. Džak kukuruza bio je devet, a sada je trinaest eura. Cijena teleta je bila tri eura i trideset, a sada je dva i osamdeset. Cijene mesa i mliječnih proizvoda su pale, a sa druge strane povećane su prehrambene cijene. Cijene sijena su takođe skočile, pa bala sijena košta tri eura.
Aktuelna situacija nam otežava prodaju proizvoda, kako finansijski tako i psihički, jednostavno nemam računicu da držimo stoku. Ukoliko ministarstvo i opštine ne pomognu stočirama, mislim da će biti na gubitku“, navodi Šabotić.
Mlađi brat Almir-Cajo, brine se o prodaji mlijeka.

“Kad više litara imam za prodaju, navodno se pojavi bakterija, pozovem veterinara da provjeri krave i mlijeko bude u redu. Cijena je trideset centi, a dnevno sam prodavao oko 130 litara varenike. Taman kad su mi se krave najviše muzle, došla nam je informacija da otkupljivač nema prodaju varenike. Nejasno mi je da se varenika uvozi iz Srbije a našu neće da uzimaju“, poručuje Almir.

Trenutno ne prodajem vareniku, posvetio sam se uzgojem teladi i njihovom prodajom, ne isplati se prodaja varnike.

U prethodim godinama, premije bi bile u junu ili julu, dok ove godine evo novembar mjesec, još ih nema. Predstavnici ministarstva obišli su neke poljoprivrednike, neke nijesu, nadam se da će se vrlo brzo desiti isplata.

Ovdje može solidno da se živi od poljoporvrede, ali samo ako ima svih uslova. Ukoliko se nastavi ovako, sve krčmim i idem za Njemačku pa da vidimo kako je tamo. Ovdje više nije podnošljivo.

Jednostavno nemam računa za bavljenjem stočarstvom, cijene su nevjerovatno skočile. Dok je bio prethodni ministar poljoprivrede Simović sve je bolje i drugačije bilo.
Dok je bila prethodna vlast, telad su do 3,5 eura izlazila, sad ne mogu 2,80 da prodam prvu klasu. Mislim da je je ove vlast nešto pogrešno uradila. Da bi opstali, potrebno je da se cijene usklade našim potrebama. Ukoliko se ovako nastavi, naši proizvodi da padaju a sve ostalo da skače, nema smisla.

„Deset godina cijena kilogram žive vage jagnjeta nije se povećavala. Gorivo je prije deset godina bilo 80 centi, džak kukuruza bio je sedam eura. Jagnjeće meso 2,50, teleće 3,50 i dan danas su skoro identične cijene. Kukuruz je sa sedam skočio na trinaest eura“, kaže Rusmin Šabotić.

„S obzirom na to da nam je štala dalje od kuće i nekako kao da je na nekom katunu. Ima više troška jer dnevno po nekoliko puta je potrebno da odemo do štale. Struju sam doveo do štale. Kad treba ovca da se jagnji, da se jagnje zadoji, da se pripazi. Nekad znamo u dva sata poslije pola noći da odemo do štale. Mislim da će veliki brolj ljudi od stočarstva da odustane“, podvlači Almir.

“Ukosio sam dosta sijena i imam za zimu oko 5000 bala, čak imam za prodaju, pa ko želi da mu prodam, bujrum. Bolje mogu da prodam stočnu hranu nego stoku.
Problemi koji su najviše uticali su korona, Agro budžet,  uvećanje cijena i suša“, kaže Almir Šabotić.

Kriza sa korona virusom je sve pogodila, ali nije nikog kao što je poljoprivredna gazdinstva. “Ne nadam se pozitivnoj nuli nakon zime, jer zaista je teško, trenutno su surovi uslovi za opstanak stočarstva. Imamo žitarice koje sijemo za stoku, kupujemo ono što je potrebno za prehranu stoke”, kažu braća Šabotići.

Almir i Rusmin zaokružili su neke uslove, nabavili su mehanizaciju, asfaltiran je putni pravac, dobili su vodu i za kraj su istakli da prioritet svih prioriteta je uskljađivanje cijena mesa i bjelanjčevina i nihov otkup kao i potreba za obustavljenjem rasta cijena ostalih potrebština, a najprije goriva. Istakli su da viškove pod hitno trebaju biti otkupljeni pa poslije neka uvoze što je potrebno. To je metod koji bi mogao da očuva poljoprivrednu proizvodnju.

“Treba strpljenja, ulaganja i vremena. Surov i težak je život u Bihoru ali je takođe srećan i lijep. Moj posao ne bih dao ni za jedan drugi, jer imam slobodu da uzmem slobodan dan kad hoću i upravo zbog toga  sam ostao u svom zavičaju”,  zaključuje Rusmin.

ALMINA LIČINA