Oštro, i mene je zaboljelo, fijuknu kandžija preko prašnjavih leđa malog, đogata. U kotaru, ispod oraha, zavezan za stub od bagrema kaskao je neumorni mali konj, gazeći snopove pšenice naređane preko lastre koju je dedo sklepao od nekih starih buradi od ulja. Kao kroz maglu, sjećam se samo tog konja, izbrazdanog lica mog deda i kandžije sa tri strune. I moje znatiželje, kako to i zašto fijuče tako prijeteće ta kandžija.
“Samko, probaj ti, ajde”, rekao je Dedo, dozivajući me dok sam stajao na kraju kruga kojeg je mali đogat napravio gazeći od sabaha.
A dedo zapravo tada nije ni bio godinama star, samo je krčeći šume i praveći njive i livade i brinući se o svojoj dvanestočlanoj porodici, nabacio brazde na licu koje su odavale ozbiljnog i beskompromisnog borca.
Kada sam mnogo godina kasnije naučio da računam, i odbrojao godine i shvatio, zapravo da je bio jako, jako mlad. Tu negdje, tek oko 40 godina.
Francuzica na glavi, poblijdela od sunca i mali, od znoja mokri čuperak kose, pomalo prosijed, virio je ispod kape na avgustovskom suncu. To je taj drugi izraz koji sam zapamtio – pravi “dedovski”, pokroviteljskim, blagi.. i u oštroj suprotnosti sa licem i rukama. Koščasti Sadrija odavao je čovjeka koji je u svakom trenutku znao šta hoće, šta želi i šta mora, ali i nekog ko sa takvim iznijansiranim i nenaučenim, ali naslijeđenim osjećajem za prirodnu pravdu, svojim grubim rukama i licem pomiluje kao da je godinama rastao na nekakvom dvoru.
Iz sjećanja vadim i želim da otrgnem od zaborava to da sam u tom, vrelom za Bihor, avgustovskom danu, uzeo kandžiju, tu moćnu spravu i krenuo za konjem. Udario sam jednom, ali sa pola snage, jer mi se činilo da konj ionako zna šta treba da radi. A i žao mi ga je bilo. Ni Dedo ga nije udarao, samo je fijukao kandžijom pored njega kako bi mu valjda stavio do znanja da do akšama moraju pregaziti sve nasložene snopove pšenice….
Od tada je prošlo 50 godina, a ja se i dalje živo sjećam tog avgustovskog dana i te kandžije i tog čuperka, te izblijedele francuzice, tih ruku, lica i tog malog konja.
SAMIR RASTODER
