RUŽDIJA KORAĆ: IMAO SAM PASOŠ KOJI JE ISTEKAO I NE ŽELIM DA VADIM DRUGI, NIŠTA MI NE TREBA

Ruždija Korać

Državni i to po mogućnosti kancelarijski posao ili odlazak na zapad, postao je imperativ mladim ljudima.

Bihorski zaseok Koraći, krije primjer i to za udžbenike, da djedovina i babovina itekako može da pruži sigurnu egzistenciju.

Ruždija Korać, za svojih 55 godina, nigdje nije potražio bolje uslove za život dalje od svojih Koraća. Da je tako govori podatak da je za njega radna knjižica samo pojam i da nema, kako i sam kaže – dana radnog staža upisanog.

Osnovna škola u Petnjici, gimnazija u Beranama pa vojska, onda školovanje na Višoj pedagoškoj u Prištini i nazad u svoj rodni kraj, su jedine Ruždijine životne stanice.

“Imamo kuću u Beranama i, dok sam išao u gimnaziju, ja sam jedva čekao vikend da dođem kući u Koraće. Ovdje sam uvijek imao ono što mi je trebalo a to je mir, tišinu i spokoj”, ističe Ruždija za portal radija. Jedini poslovni angažman je imao u trajanju od mjesec dana radeći u Petnjici kao profesor. Tih mjesec dana mu je bilo dovoljno da shvati da život na selu ne može da zamijeni ni jedan državni posao kakav je posao nastavnika.

“Uvijek sam radio istim tempom, nikada nijesam žurio. Sve na svom imanju. Nikada nijesam centa zaradio na dnevnicu. Uvijek sam držao stoku za svoje potrebe pa i sada imam tri krave. Zadovoljan sam sa životom ovdje. Čak sam imao priliku, kao i većina Bihoraca, da idem za inostranstvo. Naravno, nijesam otišao jer znam kako oni tamo zarađuju i žive. Imao sam pasoš koji je istekao i ne želim da vadim novi. Ništa mi ne treba. Opredijelio sam se ovdje. Čini me posebno ponosnim činjenica da, i pored toga što ja živim ovdje, dolaze stranci da uzajme novac kod mene. Pa zašto je otišao tamo a kada je već pošao, zašto ne pazi novac. Ja sam na selu, moram da imam granice i uvijek moram da mislim za sjutra, ne samo za danas. Kada imaš najviše, treba čovjek da misli za dalje.

Poznat sam po tome kako nikada nijesam jednog centa pozajmio od nekoga”, kaže Ruždija i dodaje kako se povukao i iz partije jer nije želio da učestvuje u političkim obećanjima koja se nijesu ispunjavala.

“Ja volim da sam čista obraza, da sam korektan i, ako nekome nešto kažem a to se ne ispoštuje, ja tu nema šta više da tražim”, ističe Ruždija Korać.

Glavni izvor prihoda porodici Korać je ono što proizvedu na svom imanju a dominanto mjesto zauzima proizvodnja i prodaja šljiva dok jedan dio koristi da se ispeče rakija.

“Još moj dedo je bio poznat po rakiji koju je pekao. Karakteristično je to što je on 50 godina išao u džamiju i isto toliko godina je pekao rakiju. Nikada nije pio i jedino što bi uradio to da proba onu prvu čašu, na kazan i uvijek mu je bila dobra. Nosio je i prodavao u Nikšić. Ja svoju rakiju plasiram u Beranama na pijaci i po njenom kvalitetu sam poznat. Naslijedio sam deda kada je u pitanju kvalitet rakije”, kaže Ruždija koji sa ponosom pokazuje popularnu fiću, auto za čijim volanom najviše uživa.

“Pođem do grada kada treba nešto da se trguje, pa mene glava zaboli. Više auta nego li naroda. Ja se sjećam `72.godine sam u Beranama izbrojao sedam auta, a danas se ni izbrojat ne mogu. Ta gužva na mene utiče i ne odgovara mi. Ovdje uživam i punim se energijom. Ovo su sada teška vremena. Ljudi probaju jedno pa ne ide. Pa onda nešto drugo i sve tako. Ja na svoja četri hektra imanja uživam da radim jer radim, što bi se reklo, pod mojski. Ustajem po potrebi i to ja određujem, nemam gazdu. Kod mene mogu da dođu gosti nenajavljeni i ja sa suprugom mogu da ostavim posao i da se posvetim njima a toga na zapadu nema. Meni je žao što se Bihor iseli. Trenutna je to para, čemu trčanje, kao bez glave. Nema pesme, nema razonode, nema svirke, nema ništa a život prolazi. Znam da može i bolje ali sam ja zadovoljan sa životom ovdje. Znam da povedem računa i u ničemu ne oskudijevam.

To i želim da poručim mladim ljudima da treba da budu zadovoljni i da cijene ono što imaju. Treba da znaju da što više pristižu godine to se sve više uviđa da i ovdje ima uslova za život. Neko mora na dedovinu da ostane. Plašim se da za 20-30 godina, ovdje u Petnjici neće biti ni 500 stanovnika a to nije dobro“, iznosi svoje viđenje Ruždija Korać za portal radija.

DENIS BOŽOVIĆ