PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (9/10)


Obajvljujemo deveti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.    

IX

Odbija dimove od sebe i gleda u povorku od tri putnika koji su se na konjima, odozdo iz polja, približavali raspuću ispod sela, odakle jedan put vodi lijevo, u Suhodo, a drugi desno, za Menjik i Hercegovinu. Tri smrknuta čovjeka čiji selam oni, njih nekoliko Suhodoljana koji su se slučajno zatekli pokraj raspuća, i ne čuše kad ga oni prozukoše sa konja!

Sifet prepozna prijatelja, Lutvi-bega, i mládine amidže, i ugleda, prebačene preko samara, crvene naslonjáče sa plavom podlogom, iščetvrtane još plavljim debelim koncima: isti kao u njihove mláde!

I svega ga prođoše žmarci…

„Kako li joj je bilo kada je, prve noći kada su je zatvorili s njim, otkrila da njezin đuvegija, beg Kadirpašić, ima opaku kožnu bolest, sva leđa u ugnojenim čirevima, da već pjeni na usta, čitavu noć ne spava i gubi se pred zoru?!… I taj njezin taksirat dogodio se nedavno, prije samo mjesec dana…“

Po gornjevrbaškom kraju puče priča kako su Hamzakadići sa Hercegovine prevareni, i kako su varanje, sila i obijest u običaju naopakih begova iz Bosne, Kadirpašića. Heda je bila treća djevojka, i još begovica, koju su upropastili. Oni su se toliko pohasili, pričao je narod iz donjevakufskoga kraja, da su svoj odžak ogradili kulama, a kule sagradili sa  prozorima nagetim unutra – kako ne bi gledali najmenike dok im rade u polju, ni čuli za njihovu glad i žeđ.

„Jadna Heda! I kud baš da se na njoj slome kola?! Jadna…“ tekle su mu misli, i kad htjede da izgovori:“moja Heda“, zagrcnu se, zastidi i ko zna koji put duboko uzdahnu.

I njemu i njoj prolaze godine: nit on može u Kovačevo Polje, nit ona u Suhodo – jer je žena koja „pobjegne“ – kao što je ona jednog jutra rano ustala i pobjegla sa Kadirpašića odžaka – u našem kraju „obilježena“ i osuđena da čeka da jē kod majke zaprosi samo neki hudovac ili pušćenac, a nikada momak.

***

Tetka je prestala napadati mládu (istina, nikad ne priznavši svoju krivicu), mláda je prestala plakati i tugovati, svak se sobom zabavio. Prije pet –šest godina, odmah nakon što je mláda pobacila prvo dijete, Zuhdi-bàba je otišao na konju do svojih Svarovica i donio joj pune fučije njihove vode, na koje joj je „naučio“. Mláda ih je dugo pila – sve dok nije ponovo zanijela i počela rađati zdravu djecu, muškiće i curice.

Sada joj ih je Tetka preuzimala i podizala kao nekada Rifeta i Sifeta.

(nastaviće se)