Obajvljujemo četvrti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
IV
Danju je Zuhdi-bàba bio toliko sretan sa svojom Nazom da se pobojao za svoj iman: mislio je da nije dovoljno zahvalan Bogu i da mu je ženina ljepota zasjenila misao o Njemu, Darodavcu svakog dobra. (Tako je, naime, sebi rastumačio ono blještavilo Sunca iz svojih prvih snova.) Razmišljao je o mudrom caru Sulejmanu i njegovim konjima, a zatim o njegovom šadrvanu i kraljici Belkisi te, napokon, o vjetru koji ga je nosio od mašrika do magriba… „Moj Bože, kako je taj Tvoj rob mogao podnijeti toliki bónluk!…Ama lahko mi je za njega, a šta će biti sa mnom! Vidi me, jadna ti ne bila majka, kakav sam: ovol'ka sreća, a ov'liki hásija! Kud ću i kako ću?!“
Bojao se iznenadnē, nekog novog taksirata koji dolazi podmuklo i brzo, u jednom jedinom času, kao zemljotres.
Zato se noću budio i dugo ibadetio pitajući svoju savjest kako je tako brzo mogao zaboraviti svoju Jeseníčku, kako će joj izaći na oči na onom svijetu? Kako je čovjek osion stvor, kako ne zna za mjeru, kako ga tako lahko zna zavarati nefs i kako mu se, na koncu, šejtan zna približiti „kao zmija djetetu ostavljenom na bašči u bešici“.
A bio je, ako ćemo pravo, licemjeran i prema svojoj drugoj ženi – jer je silno žudio za potomstvom, sinovima i šćerima, više nego za njom, ženom-evlijom. Vjerovao je u riječi našeg pretka, hodže Metke zvanog Miskin – rahmet mu duši – da je naš rodonačelnik, Šećer-aga, s nekim posebnim, ruhanijjetskim pozvanjem iz bijela svijeta, sa istoka, došao u ovaj budžak Bosne na njezinom zapadu, i da je obaveza njegovih potomaka da šire njegovu plemenitu i „slatku“ lozu. Ali, tom svojom prevelikom žudnjom, koja ga je svega obuzimala kao groznica, mislio je, on krši veliko pravilo dajdžinog i majčinog dervišluka: Imaćeš kada tebe ne bude imalo ništa. – A njega ima ta žudnja!
