Obajvljujemo drugi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
II
Otac mu je imao četiri sestre, sve ljepšu od ljepše. Svaka bijaše sa mutnozelenim očima. I sve se dobro poudaše po Suhodolu i u obližnje čaršije, za imućne age i begove. One, kada su se dijelile, svoj pâj ne prenesoše u rodove svojih muževa, nego ga ostaviše u rodu svome, na Suhodolu. Tako je Bož'ja tevećelija Zuhdi-bàba još u mladosti postao imućan nasljednik svoga babe, i tako je zapao za oko najboljih udavača.
Majka, iz nekog svoga razloga, do koga pripovjedač također nije mogao prodrijeti, nije željela da ga ženi iz Suhodola, nego ga oženi iz Jesenika, dalekog sela ispod Lisína, onog planinskog vrha odakle se može vidjeti bijelo šeher-Sarajvo u dalekoj kotlini.
-Onako mlad, a već mu kašika upala u med – govorili su prijatelji i dušmani ove kuće, i jedni i drugi brzopleti u pameti i još brži na riječi. Jer kada njegova lijepa žena Badema, koju nisu vidjeli ni Sunce ni Mjesec, zauvijek zaklopi oči na porodu ne napunivši ni dvadeset godina, pred ovim taksiratom zanijemiše i prvi i drugi, čitav Suhodo i čitav naš kraj. Ne da se hudom insanu!
Ukopaše je nasred suhodolskoga greblja, u pristranku, ispod lipe, zajedno sa njezinim djetetom koje nije ni došlo živo na ovaj svijet, ni trenutka se nije odmaklo od svoje majke a Zuhdi-bàbine hanume, Jeseníčke.
I kada bi nalunjaj pored greblja – a uvijek je grabio priliku da tuda naiđe kada nejma nikoga u blizini – mladi, rumeni suhodolski hudovac s kratkim brčićima, u šalvarama i pod kapom bjelicom, uvijek sa štapom u desnoj ruci, erváhī hazreti Hizir – stani bi na dnu, ispod njegovih vratnica, i, hunjkajući, sa očima zamućenim zaustavljenim suzama, uči Fatihu, dugo gledajući pod lipu. Zbunjeni zvonar stada, bikan s velikim rogovima, ne želeći ići dalje bez svoga vodiča i čuvara, vraćao bi se ispod plota, dizao glavu i, zabezeknut, posmatrao Zuhdi-bàbu s nekom posebnom poniznošću i mudrošću u očima, nakon čega bi se čitavo stado smiri i utišaj štropot svojih papaka – gledajući pod lipu i sjećajući se glasa koji ih je sve donedavno, ispod peče i feredže, vabio pred mužu, a koji se više ne javlja.
Uskoro je pod lipu legao Zuhdi-bàbin babo, pa njegov doživotni pîr – majka. Zuhdi-bàba ostade sam sa svojim stadom, svojim razgovorom. I sa svojim vodama.
