Umjesto novog susreta ovih dana, tužna vijest o smrti Baba Agovića, koju mi je saopštio Sinan Tiganj, prosto me je natjerala da napišem nekoliko riječi i posvetim ih tom velikom čovjeku.
Radeći programe i emisije po Crnoj Gori, upravo na Sinanov prjedlog upoznao sam Baba Agovića. Naš prvi susret i mogu bez rezerve reći i prijateljstvo i puno uzajamno poštovanje.
Dočekao nas je u svom domu u selu Kruščica, on, njegova supruga, prijatelji. To nije bilo sao snimanje emisije već iskren razgovor kao da smo se godinama znali. U njegovom domu, iz kojeg je prosto zračila toplina i radost, čovjek se morao osjećati dobrodošlim. Njegova životna priča dostojna romana, težak i mukotrpan život da se mnogobrojna porodica podigne i izvede na pravi put, kao da nisu bili u saglasju sa vječitim osmijehom, radošću i optimizmom kojeg je nosio u sebi. I Ljubav, ona iskrena, gorštačka o kojoj je sa ponosom govorio, prosto vas je tjerala da se upitate: kako sve to zajedno? To je jedino mogao i imao on i nesebično dijelio s drugima.
Posebno mi je bilo zanimljiva njegova priča o pjesmi, igri i ljubavi prema konjima.
Mnoge svadbe, veselja, vašari pamtili su se po njegovoj igri i osmijehu koji nije skidao sa lica. Ostalo je i njegovo kolo kao uspomena na jedno vrijeme kojeg je obilježio na pošten način. Kako se u tom ponositom gorštaku krilo toliko ljepote, radosti i igre valjda samo Bog zna.
Volio je konje, pripremao ih za takmičenja sa kojih se mnogo puta vraćao kao pobjednik. Sa ponosom i ljubavlju pričao je o tome. U očima bi mu zaiskrila suza. Ima ko da nastavi tradiciju – govorio je i pokazivao na svoje unuke.
Stara izreka kaže: da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja. Ako je to tačno, a ja sam siguran da jeste, onda je Babo Agović bio jedan od najpoznatijih ljudi koje sam poznavao.
Znam da sada jezdi na svom vrancu u nekim drugim dimenzijama i prostorima dijelići i tamo ono čega je imao u izobilju ljubav, iskrenost, poštenje, radost, prijatejstvo i toplinu tako svojstvenu velikim i dobrim ljudima, a Babo je bio upravo to. Ponosan sam što sam bio njegov prijatelj.
Kada nas počnu prekrivati neminovnosti i zaborav, siguran sam da će Babo Agović ostati svetionik i simbol mukotrpnog i časnog vremena i primjer kako se ponosito i dostojanstveno može ići kroz život.
Milorad Mićo Miranović
