34. Festival multikulture u Luksemburgu Organizator: CLAE – LUKSEMBURG: IMPOZANTNO KNJIŽEVNO VEČE


I ove godine kao i prethodnih – Festival multikulture u Luksemburgu posjetilo je preko 30 hiljada ljudi, a na tom dvodnevnom festivalu gdje se, kroz razne programe, predstavilo preko 100 zemalja svijeta – učestvovali su i pisci koji su doputovali iz Crne Gore i BiH, kao i jedan broj književnih stvaralaca koji žive i rade u zemljama Zapadne Evrope.
U prvom dijelu programa predstavila se Selma Hadrović – Schlaus, porijeklom iz Mostara, a koja dugi niz godina živi u Luksemburgu i radi kao profesor muzike.
Edhem Mrđanović, porijeklom iz Zavidovića kojega je ruka sudbine vrlo mladoga odvela u Vojvodinu, a onada 1967- e u Pariz, i Halil Džananović porijeklom iz Srebrenice, a koji također odavno živi u Holandiji, kao i moja malenkost – Faiz Softić.
U drugom dijelu programa predstavili su nam se naše gošće iz Crne Gore:
Dijana Tiganj, autorica izuzetnog romana “A vrijeme ide dalje” , kao i jedne zbirke poezije, i njena profesorica na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i autorica mnogih knjizevnih eseja, samo nekoliko godina straija od nje – Ksenija Rakočević, te profesorica sa filozofskog fakulteta u Zenici – Naida Mujkić, koja je, po mnogima u BiH, izrasla u sami vrh BH – književnosti.
Njihova moderatorica bila je Resmija Sutovic Ajdarpašić.
Kao iznenađenje večeri bio ja mladi Meris Muratović koji je pročitao pjesmu svog oca Ferida Muratovića: “Ja volim Crnu Goru”.
Velika sala u Hali Luxexpo bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a program je trajao skoro dva puna sata. I kada se završilo, kada sam kao organizator ove večeri oglasio kraj, skoro niko nije pokušavao da ustane sa svoga mjesta – tražili su još!
Ovoj večeri prisustvovao je i Njegova exelencija Ambasador Crne Gore u zemljama Beneluxa sa jedištem u Briselu – gospodin Vladimir Radulović sa saradnicima, kao i konzul Crne Gore u luksemburgu – gosp. Remzija Camić i drugi uvaženi gosti porijeklom iz zemalja ex-YU.
No, bilo je i djece; nisu ni oni ostali ravnodošni, budno su pratili učesnike programa i, možda, u svojim glavama kovali planove o svojoj budućnosti…
Fotografije govore ono što nisam stigao kazati u ovom osvrtu.
Beskrajno sam zahvalan svima koji su došli i koji nas iz godine u godinu prate, i time dokaziuju da ovaj posao nije uzaludan.