KRIVI SMO MI


U Petnjici je posljednjih četrnaest dana producirano toliko „materijala“ da bi se mogla knjiga napisati, a ne kolumna od jedne stranice. Samo o jednom, bar sad za sada, neću više da pišem. To je  „dosije Adnan Muhović“, jer je cijela priča već ispričana. Čovjek je dobio svojih pet minuta sumnjive slave, tako da se na sve to konačno treba staviti tačka. Možda smo svemu ovome dali čak i previše prostora, i medijski, i politički a pogotovu u komunikaciji jedni s drugima, tako da smo totalno izgubili osjećaj za stvari oko nas, koje su  bitne i koje stvarno možemo da promjenimo.

Jedna od tih stvari jeste čistoća našeg kraja.

Vijesti vezane za ovu temu nijesu ništa novo, tako da vas sigurno i nije toliko začudilo, kada su se opet pojavili razni izvještaji o upropaštavanju naše okoline raznim otpadima, koje baš mi, građani, prouzrokujemo.

Ariana Kočan

I tada i sad su diskusije bile veoma burne i kontroverzne. Odmah su kritike raznih sadržaja bile upućene prema “gornjoj” etaži. Ovoga puta moram reći, da nam nijesu krivi ni političari iz opštine, ni Milo, niti kriminalci nego MI.

Nije nama niko kriv, što smo loše odgojeni i što nas tračevi iz komšiluka više interesuju nego neki otpad, koji smo mi ili isti taj komšija bacio tu gdje ne treba. Jeste dragi moji, bacati smjeće gdje ne treba je pokazatelj vašeg odgoja i vašeg skrenutog shvatanja kada je priroda i življenje sa prirodom u pitanju. Nije “cool” bacati mrtvu kravu u neki potok, jer to zagađuje zemlju koju vi obrađujete, da bi vaše dijete imalo šta da jede. Nije “cool” bacati vreću za smeće pored, a ne u kontejner. Niti je “cool” bacati hranu i drugi otpad tu gdje nikako ne treba: po šumama, žbunju i livadama, gde se vaša dijeca igraju i vaša stoka pase. Kakav paradoks u jednoj zemlji koja sebe naziva ekološkom.

Kada onda pročitam apele građana, pa čak i političara za nekim radnim akcijama poput “Čistimo Bihor” onda se samo slatko mogu nasmijati i klimati glavom. Tih akcija je bilo. Građani su se digli i “sredili” Bihor sve dok se nije počeo sjajiti. Jedni baš iz želje da sve bude ljepo, a drugi samo da bi se našli na nekoj slici po fejsbuku ili na nekom portalu, smirujući svoju savjest, da su nešto učinili. Nego, kako je to uvjek bivalo u našem kraju… Ne misli se korak dalje i na kraju opet ostade sve onako kako je na početku i bilo: Prljavo. I opet isti zaključak: Treba “nešto” organizovati… Shvatite jednom: Nama ne treba ni petneasta akcija ni dvadeseta organizacija za zajedničko čišćenje Bihor-a… Nama treba prvenstveno respekt, a potom i razum, pažnja i oprenznost kada je naša priroda u pitanju. I to ne samo tokom jedne akcije, nego svaki dan kada izađemo iz svoje kuće, za koju (nadam se) više brinete nego za ovu “drugu” kuću. Ali kome ću ja o respektu…?