(Preuzeto sa portala eSpona)
U izdanju Izdavačkog preduzeća „Pegaz“ iz Bijelog Polja iz štampe je izašao prvi roman beranskog književnika Braha Adrovića pod nazivom „Porijeklo grijeha“.
Riječ je o veoma ozbiljnom i zanimljivom književnom djelu na preko 340 stranica, koji se može tretirati kao društveni roman sa naglašenim psihološkim osobenostima u kom se kroz praćenje sudbine jedne porodice ujedno daje presjek zbivanja u periodu rušenja socijalizma, nekadašnje zajedničke domovine SFRJ, Zajedničke države Srbije i Crne Gore, te svega onog što se zbivalo devedesetih godina sada već prošlog vijeka. Ovo djelo beranskog književnog stvaraoca objavljeno je zahvaljujući sredstvima koja je obezbijedio Fond za zaštitu i razvoj kulture manjinskih naroda.
Roman „Porijeklo grijeha“ je Adrovićevo prvo prozno djelo. O djelu književni kritičar i recenzent prof. dr Draško Došljak je u recenziji, između ostalog, kazao da „ovim rukopisom, poznati pjesnik, svoj umjetnički iskaz pretočio je u prozu, čime se uvrštava u one naše pisce koji svoj umjetnički doživljaj iskazuju u dva polja: poeziji i prozi“.
Jedna rečenica s početka Adrovićeve proze: “Ljudske sudbine imaju voju braću i sestre: i na kraju svijeta se mogu sresti i zbližiti“- pokazuje da je sudbina svakog dobrog pisca da univerzalne motive oplemeni sopstvenim iskustvom,da mu leksičku obojenost,i „pusti“ da tražu svoje sestre i braću. Od prvih stranica ovog rukopisa prepoznaje se opšta sudbina ljudi jednog vremena i jednog prostora: često vrlo opora i gorka, ali skoro uvijek, prožeta – dodirnuta ljepotom, svjetlošću na kraju tunela…
Dr Došlak dalje ističe da su bolne stranice na kojima su ispisane sudbine Harija, “mog najmlađeg brata“ u blokiranom Sarajevu, gradu koji mu je „ljubav koji nikako ne može zaboraviti“. Zapravo, to je jedna priča koja „pokriva“ na hiljade drugih…
„Divni su opisi Vrbice, zavičaja piščevog“, ističe dr Došlak. Opisi ljudi i krajolika: „Nebo plavo i čisto kao dječja duša.Vazduh opojan,začinjen najboljim cvjetnim parfemima, puni dušu i širi pluća kao krila, pa čovjek ima utisak da će od blaženstva da poleti – da se vine u nebesko plavetnilo, poput planinskog orla što ponosno i bezbrižno kruži visinama i gleda ovu rajsku ljepotu“. To je Vrbica! Lirska i Prozna!
Braho Adrovic Porijeklo grijehaOn dalje ističe da je „veliki vremenski raspon tema o kojima piše Braho Adrović.U tom vremnu se on istražuje genezu grijeha.Kroz literarni tekst, tečnim pripovijedanjem o događajima istinitim i izmišljenim ,Adrović imenuje grešnike,piše o dobru i o zlu,o tami i svjetlosti,o vremenu prošlom i vremenu našem.“
Došljak na kraju zaključuje da „Porijeklo grijeha“ predstavlja Adrovića kao dobrog majstora proze,ali u toj prozi nerijetko srijećemo i Adrovića pjesnika. Odabir događaja, tema i motiva opredijelili su štivo zanimljivim,poučnim – istorijski i literarno. Ovaj rukopis autora preporučuje kao odličnog plivača u proznim talasima istraživača grijeha“,zapisao je ,između ostalog,u recenziji prof.dr Draško Došljak.
U opsežnoj recenziji koja ima osobenosti pogovora mr Dragoljub Đokić – pjesnik i književni kritičar iz Beograda, između ostalog je zapisao: “Jedno od nezaobilaznih, književnih viđenja velikog narodnog „smrtnog grijeha“ na prostorima „drage nam domovine Jugoslavije“, iz zbivanja devedesetih godina prošloga vijeka, posebno opserviran dugo na području Berana, Petnjice, Vrbice, Bihora i drugih mjesta i krajeva sjeverne Crne Gore, pruža roman Porijeklo grijeha, prozni prvenac crnogorskog i muslimansko-bošnjačkog intelektualca i pesnika Braha Adrovića. Pesnički zrelac (zrelo pesničko plododarje, na momente stroga i meditivna, ozbiljna proza do mučnine) širi vidike misli i osjećaje na ljude različitih osobina (otac Šemsudin, majka Hana, Brat Smajo, sinovica Semra, na zločince, ološ, pripite nacionaliste, srpske dobrovoljce, inovernike i čestite muslimane,kao i veliki broj lica iz porodice Adrovića, bliske rođake vodiča naracije: Štefke, majke Amerikanke Keti, Sulja Zujovića, djeda autora zaturenog rukopisa pronađenog na dnu putničke torbe, supruge Ramize, žene naratora, njihovih sinova i brojnih imena muslimanskih, crnogorskih, srpskih i imena koja ne pripadaju ni jednom vjerskom imenoslovu…) kao horizonte koji svojim oivičenjima jače ističu sličnosti pojedinaca i „narodnih“, pozvanih i nepozvanih vođa u suženoj ili čistoj svesti“.
Mr Đokić dalje ističe: “Veliki pisci ratnih romana,posle ruskih veličina, Lava Tolstoja i Mihaila Šolohova, zavičajnika mu Mihaila Lalića,pa Rista Ratkovića ili Jevrema Brkovića ili Marka Miljanova,prizivaju se svesti, kao iz nezaboravnih književnih davnina, tradicije i trajanja, u nekom podatnom asocijativnom proroštvu našega prozaiste i pesnika u prozi,Braha Adrovića“, zapisao je mr Đokić i zaključio da „uspostavljanje kontakata između autora, dela i čitalaca, kao i šire ostvarivanje,književnog izraza među ljudima,narodima i svjetovima, odlikuje komunikativnost savremenog romana Porijeklo grijeha Braha Adrovića“.
„Književno ubedljiv, ljudski običan, velik i svakodnevno trajan, Adrovićev GRIJEH okajava se u svima nama. ČOVJEČNO. Životan“, zapisao je mr Đokić.
A.Suvajac
