Rafet Čoković već deceniju jedini je prodavac voća i povrća petkom, inače pazarnim danom, na “petnjičkoj pijaci”
Još prije deset godina njih dvadesetak trgovaca zatvorili su svoje tezge i prošlo je 480 petaka otkako na petnjičkoj pijaci ne možete kupiti metlu misirku, oglave za stoku, odjeću za djecu…..
Nema više graje, cjenkanja, čudnog dijalekta prodavca kojim poziva ljude za njegovu tezgu, jer je kod njega “roba najjeftinija i najkvalitetnija”.
Zašto ih nema, objašnjenje je logično. Osim ponekog slučajnog prolaznika ili nekog koga je nužda dovela u Petnjicu kod doktora, u banku, poštu ili opštinu, rijetko ko svraća “ma’suz” u Petnjicu.
Kao i za bivšom Jugoslavijom, malo je nostalgičara za “petkom u Petnjici”. Možda ih ima, ali oni danas po staroj dobroj navici šetaju i piju kafu u imaginarnoj Petnjici 2000 km od ove ‘’prave’’. Ali tamo kafa isto ne miriše kao u ovdje, ljudi nemušto bujrum izgovaraju, a ni sevdalinke niko ne pjeva…
Kako nam je ispričao Rafet, pijaca je najprije bila na mjestu gdje se danas gradi nova zgrada a nakon toga preselila se na mjesto današnjeg stovarišta. Od tada se pijaca svela na pet kvadrata na platou ispred “Refijine prodavnice”.
Tu Rafeta gostoprimljivo sačekaju vjerni kupci i prijatelji koje je stekao za duge godine trgovačkog rada u Petnjici. Na njegovim policama, kako kažu kupci, uvijek su svježi i kvalitetni proizvodi.
Rafet je za portal Radija Petnjica kazao da vjerno se svakog petka vraća u Petnjicu.
“Od prodaje u Petnjici imam zaradu, koja je ljeti mnogo veća od one u ostatku godine, ali tradicionalno dolazim sam već deset godina. Ovdje imam svoje stalne mušterije i prijatelje”, kazao je Čoković.
DINO RAČIĆ
