RUŽDIJA KOČAN: PETNJICU MOŽEMO PROMIJENITI SAMO ZAJEDNO

Ideja da okupim ljude i osnujem zavičajni klub „Bihor“ je stara i nosio sam je veoma dugo. Sticajem okolnosti upoznao sam dosta ljudi koji dolaze iz Petnjice ili su porijeklom iz tog kraja. Kroz razgovore smo odlučili da realizujemo taj projekat i 2009. godine smo osnovali zavičajni klub. On je za ovih 6-7 godina uradio mnogo, lično sam procijenio da zavičajna ideja na jedan idealan način sublimira sve i ideja vodilja je bila da se okrenemo našem zavičaju. Razumjeli smo da su ljudi jedan duži vremenski period odlazili iz Bihora, tako da je dijaspora veoma stara, ali asimilira se nakon tog dužeg vremena.

ZA BIHOR TREBA VIŠE DA URADE I OPŠTINA I DRŽAVA

U Petnjicu dolazim svake godine, obavezno. Prva impresija kada mi iz dijaspore dolazimo i kada se srećemo sa zavičajem je da nema nikakve vidne promjene. Vjerovatno da su želje bile prevelike, ali smatramo da je ovo pripremni period i da će za nekoliko godina biti vidnih promjena. Ja sam, kroz moja razmišljanja, analizirao tri važna subjekta koja bi objektivno mogla da pokrenu razvoj u Petnjici, a to su država, lokalna uprava i dijaspora. Svaki od tih subjekata ima određene zadatke i obaveze koje bi bilo poželjno da ispuni svako u svom domenu. Što se tiče države, najvažnija je infrastruktura, jer kraj koji nema puta osuđen je na propast. Lokalna uprava bi trebala da napravi tim ljudi koji bi pravio određene projekte, a što se tiče dijaspore vjerovatno da su očekivanja građana Petnjice prevelika i neobjektivna, jer dijaspora nema te kapacitete da se bavi krupnim stvarima. Dijaspora može da odradi nešto što ne pripada državi i lokalnoj upravi.

MEDALJA IMA DVA LICA

Ja sam diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici 1986. godine. Vratio sam se u zavičaj i tamo radio do 1994. godine. Bilo je to užasno vrijeme, ratovi koji su krenuli od Slovenije prema Bosni… i tih godina nisam vidio drugi izlaz nego da odem u Luksemburg. Generalno, svi ljudi koji dođu na zapad, dolaze u jednu ekonomski razvijenu zemlju, ali svi znamo da ta medalja ima dva lica. Prilagođavanje novoj sredini nije lako, ali ja sam u tom trenutku donio ispravnu odluku.
U različitim vremenskim periodima različiti su i ti okidači zbog koji ljudi odlaze. U mom slučaju nije bio ekonomski problem, već zbog rata, zbog čega je i većina ljudi otišla u moje vrijeme. Država se nije bavila toliko tim problemom na sjeveru. Ne smatram da se ne radi ništa, već da se ne radi dovoljno. Reakcije i odgovor države nisu adekvatni. Država bi morala da uzme mnogo aktivniji pristup, jer ti trendovi koji su na sjeveru Crne Gore su stari, nije to od juče. Iseljavalo se još od perioda stare Jugoslavije, a političari se okreću samo u izbornom periodu. Mora se to sistemski rešavati. Niko ne očekuje da bi se rezultati vidjeli odmah, ali bi se vidjeli nakon nekoliko godina i ljudi bi vidjeli nadu da je i tu moguć život.

PRIRODNE LJEPOTE SU JEDINO ČIME SE MOŽEMO PONOSITI

Potencijali postoje u svakom slučaju, poljoprivreda i turizam su resursi koji su na dohvatu ruke. Sad samo država treba da nađe mehanizme da priča počne da se realizuje. Jer poduhvata i projekata da se to realizuje nema. Što se tiče pokušaja lokalne samouprave oni rade na tome, to je neosporno.
Mi smo subjektivni i naše emocije govore više o našem kraju nego što to objektivno jeste, ali u svakom slučaju jeda velika prednost kraja jeste priroda i to je resurs za turizam. Ljudima odavde kojima pokažem slike, oduševljeni su. Prirodne ljepote su, nažalost i jedino čime možemo da se ponosimo trenutno, sve ostalo nije vrijedno pažnje.
Petnjicu možemo pomjeriti samo zajedno, dijaspora će učini sve što je u njenoj moći. Cijela priča koja se vrti oko dijaspore je neutemeljenja, jer je to heterogena grupa. Ima ljudi koje zanima zavičaj, dok ima onih koje ne zanima. Traženje u dijaspori ljudi sa kojima je moguća saradnja je jedan vrlo delikatan posao. Ljudi iz lokalne samouprave idu tim putem, ima tu mnogo pojedinaca koji bi bili korisni, ne samo finansijski, već i iskustveno. Ta saradnja između samouprave i dijaspore bi mogla da bude mnogo dublja i temeljitija. Zavičajni klub „Bihor“, koliko je meni poznato, je jedini klub kojem je u centru zavičaj.

LJUDI OVDJE RADE OD JUTRA DO SJUTRA

Za sebe pouzdano mogu reći da živim sa idejom da se vratim u Crnu Goru i da ću svoje dane u penziji provoditi tamo. Znam pouzdano da se Portugalci odavde koji su bili najbrojnija grupa stranaca ovdje, svakodnevno vraćaju jer je Portugal u međuvremenu postao stabilna država.
Moja generalna preporuka bila bi da, bilo ko, ko ima mogućnosti da živi jednim normalnim životom radi na tome i da se ostvari u sredini u kojoj živi. Iako lijepo zvuči živjeti i raditi u inostranstvu i ljudi dolaze sa dobrim autima i prave kuće, ništa to nije palo sa neba. Ljudi ovdje rade od jutra do sjutra da bi sve to postigli, zato bilo ko, ko može obezbijediti egzistenciju u svojoj državi neka ostane, jer bilo gdje da krenu treba dobro promisliti.