OBIČAJI U BIHORU: SVADBE I UPOZNAVANJA


Bahtijar Muratović, rođen 1928 godine, priča o svadbama na području Bihora u emisiji Putevi i raskršća

„Onaj ko ima sina, on prati prosce da traže đevojku. Prvo je bio običaj da đevojku da jedincu, jer on nije imao s kim da dijeli imetak. Kada bi je isprosili, onda se traži roba da se kupi – od veša pa do ćilima. Odu ljudi i ugovore svadbu i kada bi trebalo da idu svatovi. Sviralo se u goč i zurle. Uglavnom su to radili cigani, drugi je ko slabo znao. Svatovi bi morali da plate ručak, ako ga ima, a ako ga nema onda bi se za kafu davalo ponešto.

Ako đevojku traži siromašni momak, bilo je situacija da je otac ne da zbog toga. Ako bi imali zemlju i stoku, onda je to druga priča. Sa starim ljudima sam razgovarao, koji su išli kao prosioci i oni bi kazali: drži dva vola i jednog konja i ne kupuje žito, da mu se da đevojka. Bilo je đevojaka koje nijesu ni pitale, a onda mladini i mladoženjini dugo neće da se pomire.

Ranije je bilo i razvoda, uglavnom zbog toga što nijesu mogli da se slože, i ta đevojka se posle toga teže udavala.

Ja sam se jednom ženio, a ovi moji svi po dva – tri puta. Moj otac se ženio tri puta. To si bili stari običaji. Moj otac je imao tri žene u kuću i bolje su me držale ove dvije nego li majka. Moja majka je imala 17 godina kada je on uzeo a on 65. Tu je važilo pravilo „ima da jede, ima kuću, podajmu je“.

Bilo je i iz ljubavi da se uzmu pa da mlada pobjegne. Bilo je slučajeva kada se po 7 godina nijesu htjeli da se pomire zbog toga što je udala bez pitanja. Ranije je teško bilo upoznat đevojku jer su imale veliku kontrolu od braće. Sa budućim muževima mogle su se vidjet jedino na svadbama i možda na saborima, ali je opet bilo teško. Ipak, ljubav je uvijek bila jača od običaja.