ZAŠTO JE ZASTAVA VAŽNIJA OD ŽIVOTA

Petnjica

Jako uzbudljiva i interesantna nedjelja je iza nas: najbolji učenici završnih razreda osnovnih škola Bihora dobili su priliku da posjete Luksemburg, kadeti Petnjice su prvaci Kadetske lige sjeverne fudbalske regije, amatersko pozorišno društvo „Divan“ Petnjica sa svojim načinom predstave osvaja simpatije širom Crne Gore i u akciji „Očistimo Petnjicu za jedan dan“ su i pored velike kiše učestvovali veliki broj građana kao i đaci osnovnih škola i istureno odjeljenje srednje stručne škole „Vukadin Vukadinović“ iz Berana. Na žalost sve navedene pozitivne novosti naših petnjičkih „ambasadora“ nisu bili dovoljno interesantne da bi privukle toliko pažnje kao što su to članci vezani za vrhunac svih događaja ove nedjelje, a to je godišnjica nezavisnosti Crne Gore i način obilježavanja tog sudbinskog dana.

Prije tačno deset godina, u večernjim satima jednog prilično toplog dana, većina građana su sa osmjehom i otvorenim rukama dočekali samostalnu Crnu Goru, Montenegro, zemlju crnih gora: WILD BEAUTY… Dobrodošlicu su  uglavnom pričinjavale velike crnogorske zastave kao znak jedne novoformirane, autonomne države. Sa ponosom su se iste te državne zastave dizale u zrak, osjećaj radosti je konkurirao sa srećnim licima i more nade je oblilo cijelu teritoriju naše male domovine. „Sada će sve biti bolje“ bio je tenor koji je uglavnom dominirao post-referendumske priče po kafićima.

Isti je scenario bio kada je riječ o Petnjici i vraćanju statusa opštine iste. Tri godine unazad, izjave poput: „Sve će biti bolje, čim  postanemo opština“  su se dobacivali uz kafu, sok i komad bureka ili porciju ćevapa. Da nije zlato sve što sija, te da ima još dosta toga što se u Petnjici mora promijeniti, već sam komentarisala u prošlim kolumnama, tako da sadržaj istih neću ponavljati (ko ima želju, može ih pročitati na portalu Radija Petnjica). Naravno postoje dvije strane medalje pa su članci, koje sam na početku ovog teksta navela, pokazali, da ima dosta pozitivnih novosti kad su Petnjica i njeni građani u pitanju. Ljuti me kad vidim da angažman ljudi, o kojem se pisalo u tim člancima, pored zamarajućih političkih i religijskih rasprava, nije imao šansu da bude u centru pažnje.

Kao što sam na početku ovog teksta navela, prošle nedjelje se dosta dobrog i lijepog izdešavalo. Naravno je Dan nezavisnosti Crne Gore jedan od markantnijih događaja. Navikla sam, da inače nije rado viđeno, kad god se što šta pozitivno u Petnjici dešava. To pokazuje i broj komentara na drustvenim mrežama i ne postojećih diskusija kad su pozitivni događaji u pitanju. Da smo mi Petnjičani talentovani da ignorišemo pozitivne članke, ili da smo još bolji u tome, da ih okrenemo u negativno, pokazale su diskusije povodom jednog članka čija je tema bila dan nezavisnosti.

Umjesto da se taj dan ne samo na gala večerama već i u komentarima po društvenim mrežama slavi baš onako kako bi to bio red, taj dan (koji isto tako obelježava i trogodišnjicu samostalne Petnjice) se sa raznim i bezmislenim diskusijama ocrnjava. Što je tužno u svemu tome je, da je opšti problem nastao u tome, što pored crnogorske zastave nije postavljenja bošnjačka – a sve to povodom Dana nezavisnosti CRNE GORE. Nisam čula, da postoji „Bošnjak-Country“ pa da istog dana ta bošnjačka „država“ slavi svoju nezavisnost, a ako je tako: Gdje je pasoš, gde je granični prelaz, gde je valuta itd.? Od te početne rasprave oko postavljanja ili ne-postavljanja zastave XY je nastala opšta diskusija oko istih – po meni više dosadnih – tema koje su uvijek povezane sa politikom i religijom i to u jako negativnom kontekstu. Bilo je tu (već standardno) vraćanje u prošlosti, a naravno i vrijeđanje kao i upornost kad je riječ o ukazivanju da ima samo ta „jedna“ istina. I u svemu tome sve se vrti ista ploča za najvažnijim pitanjem: Ko je oborio bilbord? Je li ga vijetar oborio? Ili se možda neki nepoznati, tajanstveni čovjek toliko osjećao ugrožen slovima „Dobrodošli u Petnjicu“, te je „herojski“ polomio „ulazna vrata“ naše opštine? Niko ne zna šta se desilo, svako komentariše i favorizuje „svoju“ istinu, a NIKO ne dolazi na ideju da postavi novu tablu. Taj sistem „riješavanja“ problema – to jeste u stvari nerješavanje već kritiziranje i ostajanje u pasivnom položaju – postao je brend, kad je Petnjica u pitanju. Možda se na taj sistem može prijaviti patent? 🙂

Ovo što sam vam upravo pokušala opisati je samo mali dio raznovrsnih, negativno nastrojenih diskusija vezano za dan nezavisnosti. Da je tu bilo i drugih novosti, pozitivnih događaja vezanih za Petnjicu, te da su naši „ambasadori“ odradili dobar posao kad je riječ o predstavljanju opštine u najboljem svijetlu su samo bili „znakovi pored puta“, koji su gotovo ostali neprimijećeni. Ali je bitno razpravljati, koju zastavu treba  postavljati ili ne, a živimo u državi Crnoj Gori koja ima oficijelne simbole sa kojim se predstavlja i kojima je obilježena.

Dokle više da stojimo na istom mijestu, gledajući unazad, tražeći dlačicu u jajetu? Kad ćemo više da postanemo aktivni, da riješimo probleme, a ne da ih još razvlačimo kao neku žvaku? Znate i sami, da poslje dužeg vremena ista ta žvaka postane neukusna. A čim postane neukusna, mi je bacimo u kantu za smeće ili je pljunemo negde u neko trnje ili na cestu. Zašto to ne uradimo isto sa problemima (koji ustvari i nisu neki problemi, nego ih mi pravimo takvim) koje sam upravo navela? Kako nam se ne gadi da te probleme iz dana u dan opet „žvaćemo“?
Kad bi prestali fokusiranje na takve banalne probleme, koje zagađuju atmosferu i ne pomažu ama baš nikome, imali bi više vremena da se posvetimo događajima i ljudima koji čine našu Petnjicu, koju SVI volimo, ljepu i značajnu.

Zaslužili su to.