BIHORSKE LEGENDE: KARANOVI KRŠI


Bihor je podneblje u kojem je uvijek bilo bastadura i dikatlija, pa tako u tom kontekstu pričaju za nekog Karanisa da je bio Grk i da je bio toliko vrijedan da niko kao on nije mogao da skače sa krša na krš. Po njemu su, sva je prilika, nazvali one oštre krše iznad Orahova- Karanovi krši. Kažu da su dolje na onom velikom kamenu u podnožju, ostali tragovi od njegovih stopala, kada je sa vrha natrupio na kamen. Jednom je stari adžo Pašo Bošnjak ispričao da su ljudi izbjegavali da po noći zadocne iz Lozne, jer su ljudi tada morali da prođu pored Karanovih krša, a tu se redovno priviđalo ljudima, pa su zbog toga straha, tražili da do Lozne dođu drugim putem. Najčešće su prolazili pored kuće rahmetli Hima Agovića odakle su mogli da izbiju na Gnjilicu, a da ih te navodne karakondžule, koje su bile prisutne, ne bi srele i kidisale na njih. Međutim, nekada se moralo i zadociniti kada se vraćalo iz Lozne. Pošto je pazarni dan u Petnjici bio petkom, kada bi se zadesio susret sa karakondžulama, već bi se u petak znalo ko je zadocnio i ko je prošao tim putem.

Prema drugom kazivanju ove legende, kažu da je Karanisu bilo drugačije ime, ali da mu je to ostalo jer je bio veliki šer jer ga tri sela nijesu mogla smiriti. Tako su ga prozvali, jer je činio mnoge greške, pa su ga ljudi navodno kritikovali ili karali i otuda mu je ostalo da je to bio karan čovek. Kako to obično biva, smrt nikada ne dođe sa mehterima, Karanis je počinio nekakvi šer i legao da se odmori na vrhu tog uzvišenja, a ljudi su se dali u potjeru za njim. Čim ih je čuo, Karanis je počeo da bježi, nadajući se da će mu njegova vještina pomoći da se spasi. On je skočio sa vrha stijene i kada se prizemljio, stopalo mu se urezalo u kamen. Sav polomljen, Karanis, odnosno karan, ostao je da zauvijek čuva stražu onima koji su se noću vraćali prema Gornjem Bihoru.

(Sait Šabotić iz emisije “Putevi i raskršća”)