BRAHO ADROVIĆ – VELIKA VIDJELICA


Pjesma „Velika Vidjelica“ je inspirisana atmosferom borbe koja je vođena za nezavisnot Crne Gore, ali je ujedno i poetska opomena kako se treba ponašati nakon proglašenja nezavisnosti.

 

 

 

 

Sad dobro pazi,

dražesna moja ljepotice,

sada kada si na svojoj stazi,

da se previše ne zaljubiš u svoje ljupko lice.

 

Lijepa jesi i velika jesi,

i slavljena i neka tako vječno bude,

sad pazi i u dobru previše se ne zanesi,

i kada grle dobro pazi na ljude.

 

I jesi dragulj i gorsko oko Balkana,

ispod zaljubljenog vasionskog gnijezda,

jesi zvjezdana hrana,

nebeskog grožđa zvijezda.

 

A sad dobro otvori oči,

ne dozvoli da te laž zavoli,

ko je jednom vrebao da ti doskoči,

i kada grli i ljubi, može da te zaboli.

 

Ko se srčano srcem borio za tebe,

nedaj da izgubi nadu,

da mu srce usamljeno zebe,

da pomisli da istinu kradu.

 

Tako ti Lovćena i Bjelasice,

nedaj da ti se ništa robe zavuku ispod kože,

oni koji su pljuvali u tvoje časno lice,

oko tvojih skuta sad bi da se množe.

 

Tako ti Cetinja tvoga

i tvoje Podgorice,

sjeti se neba rumenoga,

crveniih trgova koji su ti ozvjezdali lice.

 

Nemoj da previše digneš glavu,

da ne vidiš one koji su vazda u tebe gledali

i uvijek bili u pravu,

da ti se učini da su sada mali.

 

U predvečerje velike vidjelice,

bila si mirisni buket cvijeća sa Lovćena,

Hajle, Gorice i Bjelasice,

sad budi obična topla sveljudska sreća.

 

Nemoj da se svetiš sada,

što je zabluda bilo,

neka se samo od sebe raspada,

što je dobro i bogu je milo.