SMAJO ŠABOTIĆ: NEMA MNOGO KORISTI OD SAMOSTALNOSTI OPŠTINE JER DRŽAVA NE ULAŽE U BIHOR


Smajo Šabotić, akademik, primarijus, magistar nauka, doktor, predsjednik partije penzionera invalida i socijalne pravde Crne Gore i član predsjedništva asocijacije penzionerskih partija Evrope.

Kako ocjenjujete trenutni život na prostoru Petnjice i Bihora?

Utiske je teško prenijeti, a oni koji žele da vide kako je, treba da dođu da žive. Lijepo u svakom slučaju. Ako čovek osmisli svoj život da može da stvara i radi, onda je lijepo bilo đe, a limska dolina je najljepša dolina bivše SFRJ, i jedna od najljepših dolina Evrope. Po riječima mog prijatelja francuskog konzula u Podgorici, Andreja Valentina, koji je 2001. godine kazao da mi nijesmo ni svjesni da živimo u turističkom raju. Što se tiče prirodnih ljepota, ovo je zaista turistički raj. Ja sam još kao student izjavio da ću se vratiti u svoj kraj, da liječim svoje gorštake, jer i ove ljude neko mora da liječi. Imao sam ponude i za Ub, Valjevo, Majdampek, Beograd, Sarajevo, Pulu, Herceg Novi i Podgoricu, ali igrom slučaja i sticajem okolnosti sam ostao ođe i ne žalim, jer imam ispunjen svoj život svojim radom, svojim prijateljima…

Koliko često posjećujete svoje rodno mjesto, svoje Tucanje i šta nam možete reći o životu koji se sada tamo vodi i kakav je bio kada ste Vi odrastali?

Kada mi bude dosta svega, odem u Tucanje, na Aljovo guvno, na Jabuke, legnem kao što je moj deda i odmaram. Gledam na Zekovu glavu i pokušavam da vidim repetitor kao što sam ga nekada vidio. To je neki moj period kada imam potrebu da se osamim i da prikupim energiju za dalje djelovanje. Najveći dio stanovništva je otišao, sada su to uglavnom staračka domaćinstva. Postalo je pusto, dosadno….. Oni koji su otišli, mnogo bolje žive nego što su življeli ođe.

Da li su neke državne odluke i potezi uticale na to da ljudi odlaze iz ovog kraja?

Poslije drugog svetskog rata, Gornji Bihor odnosno Petnjica imala je 18 000 stanovnika, 1961. godine je imala 16 600, a 80-tih godina, kada sam počeo da radim u Petnjici bilo je 12 900, dok je na predzadnjem opisu bilo 9 100, pa onda 7 000, ali smatram da realno nema više od 4 000.  Raseljavanje naroda se vrši prvo ekonomskim i političkim sredstvima, pa ako do toga ne dođe onda i ratom. Ali, to je duga priča i za to se nemaju konkretni dokazi, već možemo da govorimo na nivou spekulacija. Ono što je sigurno to je da su ljudi odlazili iz ekonomskih razloga a o ovim drugim možemo da polemišemo.

Da li je država učinila dovoljno od 2006. godine za Bihor i Bihorce?

Vraćen je status opštine Petnjici. Rožaje je bilo daleko najneraznvijenije kada se ukunio status opštine Petnjici tada, a sada je ono postalo centar u odnosu na Petnjicu. Dakle, taj period kada su se centri razvijali, Petnjice kao opštine nije bilo. Sada kada je vraćena opština, nema direktnih investicija od države, nema mnogo koristi od toga. U svakom slučaju, za vađenje dokumenata se ne mora putovat do Berana već može se izvadit u Petnjici, 30 ljudi je zaposleno, što je opet dobro, jer je bolje njih trideset što je zapošljeno nego li ni jedan. Bolje što je opština, mada sam ja u principu protiv svih usitnjavanja. Državna služba se projektuje prema broju stanovnika, što znači kako se bude broj stanovnika smanjivao, tako će broj državnih službi da se smanjuje. Jedno je razmišljati, a drugo je djelati. Na način na koji sada razmišlja država, najbolje je da se svo stanovništo smjesti u Podgoricu, Bar i to je puno jednostavnije za državu. Bez novih radnih mjesta se ne može ostati. Otvaranje novih radnih mjesta u Bihoru jedino je moguće u oblasti poljoprivrede, ali narod je toliko puta bio prevaren sa raznim programima da više ne vjeruje ni u prave.

Vi ste čovjek od četiri četvrtine, hoćete li nam to pojasniti?

Prije dvadeset i više godina, bila je jedna replika u Skupštini Crne Gore i to je moja najkraća replika, ali je najviše ostala upamćena. Tada su bili 100% Crnogorci, 100% Srbi, 100% Albanci, 100%  Muslimani a posle  poslije 92 godine i 100% Bošnjaci. To oko imena Bošnjaka urađeno na nedemokratski način, Muslimani su preimenovani odlukom jednog vijeća, bez referenduma i bez ičega u Bošnjake. To je bilo preimenovanje na jednom forumu, a ne na demokratski način. Meni je to smetalo. Nema čistih naroda, nema čistih nacija, nema čistih jezika, svi smo mi mješavina i na kraju to su dokazala najnovija genetska istraživanja. Ja sam se tada javio za repliku i izjavio da ću izraziti svoja osjećanja koja se nikog ne tiču. Samo moji politički protivnici kada su nemoćni, izvode taj fazon sa četiri četvrtine. To je prikazano višeslojno. Tada sam rekao da je moje nacionalno određenje Musliman, crnogorskog porijekla, srpskog korijena a jugoslovenske državnosti i da me niko ne može dijeliti, a mojom smrću istovremeno će nestati sva ta osjećanja. Ništa što je 100%-tno nije dobro. Carske porodice u želji da budu 100%-ne krvi, su u  međusobnim brakovima izumrle u bolestima, a danas se divim kariokama, najljepšim ženam svijeta, koje su mješavina. Tako sam ja tada dokazao da to 100% nije prirodno i zdravo, već je štetno. Od tog vremena do danas, niko više nije rekao da je 100% i to smatram svojim uspjehom.