S HARMONIKOM U PARTIZANE


Prvi Bihorac koji je davne 1932. godine prvi put vidio harmoniku, tu čarobu kutiju koja proizvodi zvuk, bio je rahmetli Šemso Skenderović. Kako mu magija ovog instrumenta nije izlazila iz ušiju ubijedio je oca da prodaju nešto stoke i kupe ovo čarobno sanduče i uspio da ostvari svoj san.
U početku ,,više za sebe” svirao je po obroncima trpeškog brda Goleš. Zalazio bi Šemso, po svom ćeifu, u obližnje šumarke, u hrašće i ničim ometan ,,svirao” svoju muziku onako kako je osjećao i umio. U početku je to bilo neobično. Seljani su se seirili. Govorkali su ovo ili ono, ali se svima dopadalo to što je proizvodila ta ,,muzikà”, kako je u Bihoru popularno nazvaše, koju je Šemso sve bolje umio da svira. Tonovi su bili umilni, topli, opojni. Nijesu to Bihorci znali najbolje da opišu, ali su sve više voljeli da slušaju kada Šemso po nekom svom osjećaju ,,uzme muzikù” i zasvira. Počeli su ga zvati na posjetke. Molili su ga da zasvira, i Šemso je svirao sve češće i sve vještije. Narod se stopio s muzikom a ubrzo se nije moglo zamisliti neko veselje bez ,,muzikè”. A onda Šemso i njegova ,,muzikà” nesvjesno na mala vrata unose kulturu u Bihor, prvi put se uz njegovo muziciranje čuju tonovi i tekstovi sevdalinki Safeta Isovića, Zaima Imamovića, kola Ismeta Alajbegovića i drugih.

Kako je Šemso bio jedini harmonikaš u čitavom kraju mnoge svadbe su domaćini zakazivali onda kada je Šemso bio slobodan da svira.

U vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima i u raznim prigodama svirkom podizao revolucionarni elan. Bio je omiljen medju drugovima, a u narodu još popularniji. Svirao je kasnije učesnicima radnih akcija koje su bile veoma značajne za obnovu zemlje, na saborima i drugim veseljima. U tim poslijeratnim godinama pridružio mu se i brat Rušo, ali se u narodu pričalo i pričaće se o harmonikašu Šemsu sa čijih grudi se prvi put prolomio zvuk harmonike s Goleša i kao zaraza ušao u uši Bihoraca. A to se valjda usadilo u genetski kod Bihoraca koji kazu i danas ,,nema veselja bez muzikè”.

Šemsova harmonika je utihnula 2005. godine.
Šemsudin Hadrović – Dino Račić