Faiz Softić: Pismo Mehu Agoviću


Dragi Meho,
Ti, koji niti mrava zgazi, niti kom sud vode natruni, a“ zgibe od boli nepreboli“, nisi zaboravljen!
Hoću da vjerujem da si u džennetskim baštama, i da si to zaslužio svojim poštenim životom kada si, i sam rofitnog zdravlja, nekada i gladan i žedan, u čizmama koje su propuštale mutnu bihorsku vodu, kroz najžešću slotu, raznosio lijekove, penzije i socijalne pomoći po zaturenom i izlomljenom Bihoru.
Pratili su te huligani, iskoristili nevidjelicu i nasrnuli; udarali palicama po glavi sve dok nijesi ispijehnuo.
Tvoje unakaženo beživotno tijelo gurnuli su u potok!
Ja te, iako sam te samo jednom sreo u životu, neću nikada zaboraviti.
Ali, dragi Meho, ne zaboravljaju te ni drugi:
Prije dva dana, u Luksemburgu, 2 000 km daleko od tvog mezara, na blistavom stadionu Rasinga, jedno od udruženja čiji članovi mahom dolaze iz tvoga i našega kraja, organizovalo je – Prvi memorijalni fudbalski turnir „Meho Agović“. Prvi, ali s tendencijom da postane tradicionalan. Učestvovale su amaterske ekipe sastavljene od igrača porijeklom iz cijele nam bivše zajedničke domovine – Juge naše lijepe!
I da znaš – vrijeme je bilo sunčano i toplo. Opuhivao je vjetrić poput onoga koji ti je, u tvojoj rodnoj Vrbici, hladio znojne obraze dok si žurio da što prije poneseš lijekove, pisma iz tuđine, penzije ili socijalnu pomoć. Igralo se tebi u čast, i u znak sjećanja na sve što si učinio. I dobro su igrali. I Nuno Skenderović, rodom iz Trpejzi i Senad Karić iz Kalesije… i još mnogi, čak i oni koji za tebe nikada prije nisu čuli – igrali su.
Nuno i Senad su odavno premašili pedesetu, ali su igrali kao da im je dvadeseta.
I sve u znaku tebe, dragi Meho.
Pobjednik turnira je ekipa „Elan“ pod pokroviteljstvom udruženja – organizatora: “Luksemburg – Crna Gora“ na čelu sa Ismetom Muhovićem. To je onaj, dobri naš Meho, koji je prvi iz našega kraja došao u Luksemburg. I tu ostao.
Poslije turnira smo igrali, pjevali, čak i onu: Gori lampa nasrid Vinkovaca, dođi diko biće poljubaca…
Eto, koliko da znaš, dragi Meho, da nisi umro; žive te tvoja djela i duša čistija od kapi majske rose, dok tvoji dželati odbrojavaju dane u spuškoj tamnici i kao da ne vjeruju – kako je malo prošlo a mnogo, premnogo ostalo…