Bio je i prošao petak u Petnjici. Pazarni dan, i dan kada je ranije bilo vrlo teško proći donjom ulicom od česme do džamije a da makar dva puta ne staneš da propustiš nekog da prođe. Gužva je bila baš velika. A danas – više automobila nego ljudi. Ne postoji ni pijaca. Tek poneki zalutali trgovac koji skoro pa da se vidi da je došao iz očaja. I to je Petnjica petkom u oktobru 2015.
A prije samo nekoliko decenija, Dom kulture, škola, vunovlačara, dvije kafane, četiri – pet prizemnih zgrada i drvored ogromnih topola… To je bila slika. Ali nijesu to bili ukrasi bihorskog centra niti je to nešto po čemu je Petnjica bila poznata.
Ljudi su bili pečat.
Vrijedni gorštaci koji su svoje poslove i imanja ostavljali samo petkom kako bi se vidjeli sa ostatkom svijeta koji živi tu oko njih ali od jurnjave sa njive na njivu i iz štale u tor i obratno, prosto nijesu imali vremene za te akcije. Zato je petak služio.
