Piše: Faiz Softić

(Džemaludin Latić: LICE ISTE ŽENE, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020., 263 str.)

Pišući o bh./bošnjačkoj poeziji u XX.st, Enes Duraković je za Džemaludina Latića rekao da je u poeziju, sa svojom prvom zbirkom Mejtaš i vodica, kročio kao zreli pjesnik, „ne čekajući“ da prođe kroz (uobičajeni ?) period stilskog usavršavanja. Tu konstataciju barda naše književne kritike mirne duše možemo prenijeti i na Latićevo prozno stvaralaštvo – zbirku priča i pripovjedaka pod naslovom Lice iste žene ( pa čak i na njegovo dramsko stvaralaštvo: prije tri godine premijerno je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena njegova klasična, dobrim dijelom stihovana tragedija Gazi Husrev-beže ili:Bukagije za koju je Ferid Muhić rekao isto što i Duraković za njegovu poeziju). Ističemo ovu odrednicu klasičnog,  jer je Latić, suštinski, klasični pisac, ali ne u stereotipnom smislu te riječi, nego pisac koji se, kreativno nadilazeći modernu antirealističku poetiku,  vraća klasici, u ovom slučaju: bh. prozi, odn. „pripovjedačkoj Bosni“ XX.st. gdje stoje Samokovlija, Andrić, Sijarić, Kulenović i drugi umjetnici kraćnih proznih formi.

Mi ćemo ovdje dodati još jednu odrednicu ovog pisca doctus-a:  poetičku raznovrsnost. Kao i u poeziji, Latić se „igra“ formama. On je „izučio“ / usvojio prozne tehnike Ive Andrića (npr. njegova prva priča Ptice mrtvačke, melheme tavne napisana je u jednom dahu kao pjesma u prozi – poput brojnih, modernih Andrićevih priča u kojima fabula samo lagahno tutnji u pozadini), a posebno – Ćamila Sijarića, tog majstora nad majstorima pripovijedanja čak u nekadašnjem jugoslavenskom, pa i južnoslavenskom okviru, pisca Mirisa lišća orahova. Latićeva, usuđujem se ovdje reći: antologijska priča Na Kućištu, kad je propadivo opančar, ne samo što tematski podsjeća na Sijarićevu posthumno (!) objavljenu priču U noći, nego joj se „približava“ po majstorskoj upotrebi pjesničkog jezika i vođenju jedne koncizne fabule kojom ograđuje ogromni, strašni, strašni svijet zločina nad muslimanima / Bošnjacima koji su živjeli na granici između Bosne i C. Gore, u planinama desno od Pive i Tare. No ne samo u ovoj priči, nego u gotovo cijeloj ovoj knjizi Latić se bavi zločinom, strahom i torturom nad ljudskim bićem kako u ratovima, tako i u miru. Njegova zbirka je brutalni memento jugoslavenskom komunizmu (Latić je, kao što je poznato, proveo teške godine robije kao antikomunist po jugoslavenskim kazamatima!). Otprilike kao što je Andrić ispisao svoj memento Turskoj carevini u Prokletoj avliji, Latić ispisuje svoj isto takav mini-roman pod naslovom:Hafiz Puška, koliko je meni poznato: najimpresivniji prozni umjetnički dokument o stradanju bosanskih muslimana ( i katolika) na Golom otoku! Ništa potresnije o tom neviđenom paklu ja nisam pročitao!

I, nakon svega, Latić tematizira i život u opkoljenom Sarajevu tokom posljednje velikosrpske agresije i genocida nad Bošnjacima. To su više fiktivne negoli realističke priče ispisane na tragu proznih poetika, po svemu sudeći, njegovih uzora: Dostojevskog, Tolstoja, a najviše Isaka Babelja i Isaka Baševisa Singera (ne slučajno: slavnih jevrejskih pripovjedača koji su pisali o zlu nad njihovim narodom). To je svijet ishaviješćenih, ostavljenih očajnika u sarajevskom paklu (npr. Sljedbenik Ernsta Blocha, Crni magovi, Nioba, Ždrijebe…) – novi Latićev potresni memento o zlu koje se nadvilo i koje se nad  Bošnjacima nadvija posljednjih stotinu i pedeset godina.

 

 

 

 

PODIJELI