Refko i Dževad(Džafer) Šabotić, braća koji žive i rade u Švajcarskoj, nakon čitanja teksta o Hajru Šabotiću na portalu Radija Petnjica, odlučili su da pomognu svom brastveniku.

Njihova pomoć će biti svakodnevni ručak dok god je Hajro živ ili dok god su braća živa.

Inspiracija i sjećanje na dane djetinstva, bila su Refku i Dževadu da budu sudionici pomoći njihovom komšiji.

„Način života koji se odvijao u našim mladalačkim danima je bio veoma težak. Kad sam imao četiri godine ostao sam bez oca, moj brat Dževad nije bio tada rođen i znamo kako je teško živjeti bez nekog ko ne može da ti poturi rame za pomoć.
Put nas je odveo daleko od Bihora ali je Bihor ostao u srcu”, rekao je Refko.

„Moja supruga je vidjela na portalu Radija Petnjica informaciju o Hajru Šabotiću, sjednem na klupu i kažem čekaj..vidim forografije Hajra, dva puta sam pročitao i nije mi bilo jasno. Znam da je Hajro uvijek držao stoku i zapitao sam se kako je moguće to da se to desilo.

Kontaktirao sam da provjerim da li je zaista tako i potvrdili su mi informaciju kao što sam pročitao. Kad sam pročitao da se Hajro ne sjeća kad je posljedni put supu jeo, naježio sam se.  Sjetio sam se kako smo mi nekad živjeli. Nakon toga, pozvao sam brata i dogovorili smo se da Hajru obezbijedimo svaki dan ručak, dok je Hajro živ ili dok smo mi živi“, istakao je Refko Šabotić.

„Nije to kesa namirnica da se ponese, nego dok god je Hajro živ ili dok smo mi živi, pet dana u sedmici nosiće mu se hrana. Dogovorili smo se sa vlasnikom restorana Merak u Petnjici da Hajru oni prave hranu“, kaže Refko Šabotić.

Refko Šabotić je uputio poruku lokalnoj upravi i svim Bihorcima koji žive u inostranstvu.

„Apelovao bih na lokalnu upravu da povedu brigu o svom narodu, ne samo da ih traže kad je glasanje, nego da vode brigu da li su stanovnici Petnjice ugroženi, da li imaju nekih životnih potreba.

Želio bih da pozovem sve naše dijasporce da ulože dodatni napor kako bi doprinijeli u pomoći svog kraja ljudima kojima je potrebno, ali ne na kratkotrajan nego dugotrajana način. Grade velike kuće a u komšiluku imaju komšije koji nemaju da jedu, to mi se nikako ne sviđa.

Džamije i gasulhane se prave u Bihoru, nemam apsolutno ništa protiv toga, čak učestvujem u akcijama izgradnje tih objekata, ali nevjerovatno je izgrađivati džamije i gasulhane a ne vidjeti prvog komšiju u kakvom je halu i ne pomoći mu osnovnim životnim potrebama. Da li je to tafra  raditi nešto za čim nema tolike potrebe ili jednostavno nerazumijevanje prioriteta. Naši dijasporci su spremni ne jednu džamiju da izgrade, nego na svakih sto metara po jednu džamiju da urade, ako je to potrebno“, kaže Refko Šabotić.

Govoreći o Hajru Šabotiću, kaže Refko da kad su mu gradili kuću, trebali su da urade kako valja.

„Mislim da su kuću trebali da naprave kako treba, da se akcija pokrene na jednom mnogo većem nivou i da Hajro ima kuću u kojoj će normalno moći da živi. Kad sam pročitao da vodu nosi kantama, nisam mogao da vjerujem. Ne shvatam kako mu se voda nije obezbijedila do kuće a tamo skoro svaka kuća ima po dva ili tri izvora vode, makar pred kuću da ima vodu.

Pročitao sam da bi volio bika da ima, ako je sposoban da ga drži odmah bi mu kupili, jer to je njegova želja i treba ljudima izaći u susret ali prije bi možda jednu kravu ukoliko je sposoban da je drži“, kaže Refko Šabotić.

Kad bi znao da ima još sličnih slučajeva, da se nalaze u bilo kom gradu u Crnoj Gori, svako ko nema, treba ga pomoć.

„Sjećam se kad je prije par godina jedan političar sa primorija posjetio Petnjicu i obišao ljude, on je lijepo istakao neku pomoć kada je naveo inicijale nekih ljudi koji su pomogli svoj kraj.
Mislim da je to apsolutno najbolji način pomoći svom kraju.

Hajro Šabotić je svoj čitav život pošteno živio, bavio se poljoprivredom, jer pošten čovjek bolji je od nekog ko je završio veliku školu a nije pošten i gleda samo za sebe. Svi bi trebali da zajednički pomažemo za koga god se zna da ima potrebu a vjerovatno ima još ljudi koji slično žive kao Hajro“, zaključio je Refko Šabotić.

ENKO KORAĆ

 

PODIJELI