Ako su po nečemu poznati Crnogorci u regionu onda je to po pitanju za prezime prilikom susreta van granica Crne Gore – čegović si.

Nedavno je to pitanje meni postavljeno u ne tako dalekom Skoplju, sada u Sjevernoj Makedoniji i ono mi je uljepšalo dan i olakšalo borbu sa globalnom pošasti, kovidom 19. Daleko od kuće, od mojih bližnjih i moje Crne Gore, u Skoplju, čekajući red u gradskoj opštoj bolnici, sticajem okolnosti upoznjem čovjeka koji je moja buduća profesija.

Razmjenjujući sa gospodinom poneku prosto-proširenu rečenicu, koliko da ne dozvolimo tišini u hladnom hodniku da nas savlada, prekida nas glasom krupan čovjek. Proziva me – ajde ti, Crnogorka, kratko kroz osmijeh reče on.

Nijesam ni uspjela da uzvratim osmjeh, stiže i sljdeća rečenica. “Samo sam htio da vidim kako ćes da reaguješ”. Malo zbunjena ulazim u ordinaciju, okrećem se da upoznam prostor. Započeti razgovor, više monolog tehničara dobija i nastavak.

Čegović si? U tom trenutku obuzeli su me toplina, čeznja…život. Nijesam ni slutila da ona sumorna i tmurna odaja može postati toliko topla kroz samo dvije rijeci “ČEGOVIĆ SI”. Počinje borba sa emocijama, sreća i pune oči suza. Dok idemo do rengena da mi čovjek u bijelom mantilu provjeri je li korona ostavila traga na plućnim krilima, ređaju se blic pitanja i blic odgovori. Saznajem da je i on iz Berana.

“Pa ček, ja sam iz Berana”, kratko i oduševljeno odgovaram.

“A dobro, ja sam iz mjesta pored Berana, iz Petnjice. Mojoj euforiji nema kraja…

“Gospodine, pa meni tamo rade oba roditelja”, već sada me nose emocije, zaboravljam na koronu i svu nedaću koju nam je svima donijela…zahvaljujući mojim roditeljima, koji su Bihor donijeli i unijeli u našu kuću, nosim u sebi osjećanje kao da sam i po rođenju Bihorka.

I tako, brzim pitanjima i odgovorima, jer posao ne smije da trpi, saznajem da je čovjek u bijelom mantilu Ličina iz Krušcice, zove se Ernad i radi kao tehničar na rentgenu.

Rođen je u Skoplju i rijetko dolazi u rodni kraj svojih roditelja. Priča kako su njegovi, sredinom prošlog vijeka, pod plaštom portage za boljim životom, a zapravo iz sasvim drugih, tačnije, političkih razloga, napustili svoju Kruščicu i krenuli put Turske.

Pošto se tada u Skoplju završavala papirologija, oni su odlučili da tu i ostanu. Tako danas, Ernad Ličina, i pored toga što nije po rođenju Petnjičanin, baštini jezik i kulturu svoga kraja i svog naroda i uvijek ima poseban senzibilitet prema Crnogorcima. Uvijek je tu da pruži pomoć, bilo da se naši ljudi pojave u opštoj bolnici u Skoplju bilo li van njegovog poslovnog angažmana.

Znam da su riječi – čegović si, na mene i moj zdravstveni sistem, toga dana imunološki djelovale.

IZ SKOPLJA ZA PORTAL RADIJA PETNJICA

ANETA BOŽOVIĆ

PODIJELI