Dobar i pošten, samo takav komšija – riječima Alije Babačića, komšije Hajra Šabotića, počeli smo obilazak, a i priču o najtežem socio-ekonomskom slučaju u Bihoru.

Prema riječima Alije, komšija Hajro ima oko 80 godina.

„Ja vjerujem da je kod njega najteža situacija u državi, a ne samo u opštini. Slabo ko skreće pažnju. Sinovi Mujka Šabotića mu pomognu, kupe mu drva. Ima tu nekoliko nas, mještana i rođaka što mu pomognemo“, kaže Alija, a na pitanje kako se hrani Hajro, uz dubok uzdah gorko nam kaže: Nikako, to je tuga. Sam mora da kuva, a nemoćan je za kuvanje.

Hajra Šabotića iz Tucanja smo sreli odmah nakon njegovog posetka kod komšije Alije. Prvi kontakt je bio baš onakav kakav svaki novinar može poželjeti. Za razliku od većine ljudi kod kojih postoji određena odbojnost prema novinarima kada je u pitanju novinarski razgovor, Hajro je objeručke prihvatio muhabet na putu do njegovog doma, ne propuštaju priliku da pokaže gostoprimstvo nudeći ulazak na čašicu razgovora i rakije. A krov nad glavom, koji je Hajro dobio zahvaljujući svojim rođacima, prije svega Beća Šabotića sa porodicom, ljubomorno čuva pa čak i nosi oko vrata.

Kanap i na kraju kanapa ključ od ulaznih vrata, okačen je o Hajrovom vratu kojeg ne skida i kada otklučava. Malo se posagne, gurne ključ u bravu i okrene. Vrata se otvaraju i onda ono što slijedi to je, najblaže rečeno šok. Unutrašnjost onog što je za Hajra dom je teško opisati riječima. Stegne se nešto u grudima gosta i pojavi čudna gorčina na društvo koje nijemo posmatra Hajra kako živi daleko ispod granice dostojnog za onog što se zove čovjekom. I ovo malo gdje Hajro provodi svoje staračke dane ima zahvaljujući Beću i rahmetli Mujko Šabotić čija djeca su nastavila da pomažu kao i još par komšija i rođaka.

U prostoriji koja mu je sve, kuhinja, trpezarija, dnevna i spavaća soba jedini električni uređaj je stari televizor, jedna sijalica i šporet na drva, a uz šporet, posložena drva. Oko kuće kante sa vodom jer vode nema pa donosi u kante sa izvora/česme iznad kuće i tako sakuplja vodu za svoje potrebe.

„Gledam vremensku prognozu i dnevnik“, kratko izgovara Hajro koji se više oslanja na prirodne pojave.

„Lete gavranovi i gakću. To je znak da će neko umrijet“, saopštava Hajro narodno vjerovanje. Društvo na porodičnom imanju stalno mu prave konj i mačka. Kaže da ne može sam, navikao je na mal.

„Nekada sam sam držao po desetoro govedi, a danas samo ovog konja kojeg ne smijem da jašem, čak nemam ni samar. Ne mogu da ga prodam, dosadno mi je. Navikao sam da imam stoku. Ako za čim patim to je da imam štalu i stoku“, priča Hajro nostalgično o svojim željama kao da je tek život pred njim.

Težak je i škrt na riječima, kratko odgovara. Na pitanje koje je godine rođen – bogomi ne zna…koliko imaš godina – bogomi ne znan…čujem i vidim dobro, a slabo znam da pišem i čitam.

Najdalje je putovao do Berana i to prije neku godinu kada je bio bolestan pa je ležao u tamošnjoj bolnici na liječenje.

„U ovoj srušenoj kući sam živio do prije neku godinu, prije nego li mi je Bećo napravio novu. U staroj kući sam živio na spratu, a u podrumu sam držao bika. Prošle zime, kuća se srušila i prežalit ne mogu što mi je stradao ispod ruševina bik koji je težio osam tovara. Nedostaje mi danas“, kaže Hajro iz Tucanja koji za doručak jede mlijeko i hljeb…za ručak hljeb i mlijeko…a za večeru, mlijeko i hljeb.

Pitamo ga kada je poslednji put probao supu – bogomi ne znam, kaže Hajro. Rođak Mujko struju, Bećo kuću, Alija drva, svako ono što je neophodno Hajru i tako teče život ovog mještanina Tucanja za kojeg nijesmo utvrdili koliko ima godina.

Na kraju Bihorci su pokazali svoju humanost, po kojoj su nadaleko poznati, i u slučaju Hajrovom. Ono što je činjenica to je da je zakazao sistem. Hajro nema nikakve novčane naknade. Nit tuđe njege, niti materijalnog obezbjeđenja. Ako uzmemo u obzir da širom države postoje korisnici, i to ne mali broj, koji imaju redovna mjesečna primanja, i da čak postoje oni koji su u znatno boljim i povoljnijim uslovima za život od Hajra, ostaje nam da se nadamo da će institucije pokazati senzibiliteta i razumijevanja i za Hajra Šabotića.

Dok država ne reaguje, očekujemo i nadamo se da će gerontodomaćice udostojit ovog Bihorca sa povremenim kuvanim jelima, eto, tek toliko da osvježi svoj i onako oronuo organizam sa kvalitetnom hranom. Da podsjetimo da je baš slogan gerontodomaćica – ne možeš sam, zato je tu gerontodomaćica.

Hajro Šabotić, i pored rođaka i komšija, ipak ne može sam.

DENIS BOŽOVIĆ

PODIJELI