.
Luksemburg je mala država. Okružen je znatno većim državama sa snažnom ekonomijom. Da bi opstao morao je stvoriti pogodne uslove za rad i investiranje. Značajan broj ljudi porijeklom iz Bihora, uprkos velikoj konkurenciji, uspješno se bavi preduzetništvom. Većina njih nije zaboravila rodni kraj, te rado finansijski i na druge načine pomažu: ljude u nevolji, udruženja, klubove, vjerske  zajednice, zdravstvene ustanove…Nerijetko i opštinske vlasti u nastojanju da se uslovi života u najnerazvijenijem kraju države dovedu na nivo dostojan čovjeka.

Piše: Remzija Hajdarpašić      

Koliko  smo zahvalni  tim dobročiniteljima? Malo ili nimalo. U svakom slučaju nedovoljno. Opština ih zaobilazi kod dodjele nagrada, ” organizatori” akcija  uglavnom sebi kače lovore a država ne pokazuje značajniji interes kada neki od njih požele da dio svog poslovanja presele u domovinu. Sve ovo možda i nije bitno u tolikoj mjeri jer oni to ne rade za priznanja i pohvale, ali boli. Ovdje se novac teško zarađuje i kada neko dio svog truda ustupi drugima to bi se moralo poštovati i cijeniti. Šta reći o onim koji ih napadaju: da žele da se “pokažu”,  da ukrivaju porez, da peru novac i slično. A postoje ovdje u Luksemburgu dobri ljudi koji doniraju znatne sume novca ne tražeći ni hvala. Jedan od takvih je Fahrudin Faka Rastoder. Uvijek donira značajna sredstva bez puno zapitkivanja kome i šta i kako će biti utrošeno. Oslanja se na savjest i poštenje; na kraju takav je i sam i zato vjerije drugima. Ne busa se u grudi, ne zvoni na sva zvona. Kada je ZK Bihor skupljao sredstva za kupovinu prostorija bio je najveći donator. Više godina je trebalo da ga se klub sjeti. Ne radi se o nebrizi u klubu, a pogotovu ne o nečijoj namjeri, rezultat je to ponajviše njegove nenametljivosti. A on kaže:

 “Moja donacija je mnogo manje značajna nego angažovanje velikog broja ljudi iz kluba koji se odriču svog slobodnog a nerijetko i radnog vremena zarad uspješnog poslovanja najorganizovanijeg udruženja naših ljudi u dijaspori“.

Faka je oženjen i ima dvoje djece.

Supruga Almira Čelebić je vaspitačica u jednoj osnovnoj školi. Po sopstvenoj volji radi samo pola radnog vremena da bi se mogla u dovoljnoj mjeri posvetiti i svojoj djeci.

Kći Šejla (2007) je odličan učenik. Trenira aktivno fudbal, bistra je i rečita pa Faka u šali kaže – biće advokat ili političar. Ja joj to od srca želim. Bilo da advokatskim pozivom doprinese uspostavi pravde u svijetu koji koji je još uvijek daleko od idealnog, bilo da bude još jedna politička uzdanica Bihoraca u Luksemburgu.

Sin Maid (2010) učenik je petog razreda i veliki ljubitelj fudbala. Zanimljivo je da Šejla i Maid imaju petnaest tetki: devet sa majčine i šest sa očeve strane.

Faka je rođen prvog dana 1975. godine u bihorskom selu Ponor. Školovanje je započeo u rodnom mjestu a nastavio u Petnjici, Sarajevu, Luksemburgu i Belgiji.

Otac Huso je teška srca napustio Ponor. Posna zemlja planinskog sela i pored ogromnog truda nije omogućavala dostojan život. Huso je, za svoju porodicu, želio nešto više od gole egzistencije, pa 1974 – te godine odlazi u Luksemburg. Bio je jedn od prvih Bihoraca koji je otkrio ovu tada našem narodu malo poznatu državu. I upravo su ti prvi Bihorci zaslužni da nas je kasnije Luksemburg dočekivao raširenih ruku. U Luksemburgu je sebi izgradio ugled i mjesto kakvim se malo ko mogao pohvaliti. Bihorci u ovoj državi znali su da cijene njegovo poštenje, marljivost, spremnost da se žrtvuje za familiju, komšiju i prijatelja. Sve te plemenite osobine, kako kaže naš narod, Huso nije našao na putu. Stekao ih je kroz jedan nimalo lak životni put. Sa manje od deset godina dat je u najam da drugom čuva stoku. Majka ga je, bolno jecajući, ispratila u tuđu kuću. Znala je da će ostati željan toplog naručja. Otac je bio uvjeren  da će to za nega biti jedna važna životna lekcija i da će jedna kašika manje za sofrom puno značiti. Nakon najamničkog hljeba Huso nikad nije birao posao i znao je dobro cijeniti svaki dinar. Čak i dok je služio vojni rok uspijevao je da ponešto zaradi i pošalje porodici.

Majka Refadija, rođena Adrović, dijelila je sudbinu velikog broja Bihorki či su muževi radili u inostranstvu. Gajila je djecu, radila i ženske i muške poslove i potajno se nadala da će se pridružiti suprugu. Potajno, zato što je tada bilo sramota da žena napusti kuću i imanje. Govorilo se „kuća stoji na ženi“. Dvanaest godina na selu i dvije u Sarajevu čekala je Refadija da se, sa djecom, pridruži Husu.

 

 

 

Činilo se da su spajanjem familije Huso i Refadija prebrinuli sve brige. Uslijedile su dvije godine bezbrižnog života familije Rastoder. Huso je nadahnuo djecu plemenitim ljudskim vrijednostima a majka Refadije Adrović darovala im je specifičan šarm, pa je privilegija poznavati i biti prijatelj sa bilo kojim od osmoro djece Husa i Refadije Rastoder. Jedna od njih, Sofka,vrijedan je član ZK BIHOR. Bila je presjednik skupštine i član upravnog odbora u više mandata.
No, dobrom se ne da!
Huso je 1990. preselio na Ahiret. Kobna je bila jedna saobraćajna nesreća. Fahrudin je imao 14 godina. Vrijeme kada se mlad čovjek formira u svijetu punom izazova. Mogao je lako skliznuti na stranputicu. Nije bilo oca da autoritetom usmjerava, ali je ostao jak trag njegovog puta sa koga se Fahrudin zakleo da neće  skrenuti ni po kakvu cijenu. Očuvanje Husovog ugleda Fahrudin je sebi zadao kao glavni zadatak u životu. Tako da on sa velikom predanošću poštuje Husovu familiju i prijatelje. Kako se on, izgledom i glasom, liči na oca – često rasplače očeve sestre koje redovno obilazi nastojeći da umanji bol koji teško prolazi za prerano izgubljenim bratom.

Faka je bio prinuđen da paralelno sa školom, već sa sedamnaest godina, počne raditi. Bilo mu je jasno da radeći ne može završiti neku veću školu te napušta školovanje i kreće na posao. Dvije godine u fabrici radijatora, a onda sedamnaest u fabrici guma “Goodyear”. Nije bio od onih koji osam sati rade i onda leškare kući ili obilaze kafane. Počeo se baviti kupovinom, renoviranjem i prodajom kuća. Vremenom je toliko ušao u taj biznis da napušta posao i formira sopstvenu firmu „SM PROMOTION“. Danas upošljava sedam radnika i ima višemilionski godišnji obrt.

Imao bi se Faka mnogo čime dičiti i hvaliti da ga ne sputava urođena skromnost. Jedno ipak ne može sakriti. Ponos i zadovoljstvo da je uspio uticati da mlađi brat Izudin, koji je sa četrnaest mjeseci ostao bez oca, izraste u zrelog čovjeka. A nije bilo lako. Uložen je značajan napor da on danas ima uzornu familiju i na poslovnom planu kreće Fakinim stopama.

Fakovo donatorstvo je posebna priča. Od rodnog Ponora do dalekog Pakistana je mapa dobročinstvom iscrtana. Imalo bi se ovdje o čemu pisati naširoko i nadugačko no to bi bilo protivno Fakinim principima.