Istoričari, koji se bave licima koja su bila u zarobljeništvu u toku Drugog svetskog rata, naiđu na zatvorenika pod rednim brojem 12351 iz koncentracionog logora Stalag 7A u Dahau. Malo ko bi u prvom momentu pomislio da se iza tog broja krije jedan Bihorac. Suljo Ajdarpašić  iz Vrševa, od oca Fera, sve vrijeme trajanja rata je proveo u zarobljeništvu. Priču o životu jednog zarobljenika u koncentracionim logorima, za portal radija priča Suljov sinovac, Tufo Ajdarpašić iz Vrševa. Tufu ostaje poseban žal i bol što nije posvećena pažnja ovom Bihorcu ne zbog toga što je on njegov amidža, već zbog golgote kroz koju je prošao. „Svi, kao i ja, znaju da su ljudi dobijali penziju samo zbog toga što su nosili kačamak partizanima. Moj amidža je prošao muke i golgotu, a do dana današnjeg, niko se nije udostojio da ga bilo gdje pomene. Ja nijesam zapamtio amidžu jer je, odmah nakon dolaska iz zarobljeništva, nakon dvije godine, umro. Ipak je pet godina robovanja od Albanije, preko Italije do Njemačke, na njegovo zdravlje ostavilo traga i nije dovoljno poživio da uživa u miru i spokoju u svojoj domovini“, sjetno priča Tufo o svom amidži Sulju i njegovom životu robije.

„Suljo je rođen 1907.godine. U jesen, tačnije 6.novembra 1941.godine, biva zarobljen od strane italijanske i njemačke vojske a povod je bio kao odmazda za akciju koju su sproveli Petnjičani kada su porazili i razoružali italijanske trupe na ulazu u Petnjicu. Tog novembra su došli i zarobili dosta mještana iz sela Azane a među njima, odveli su Dragomira Popovića, Uroša Vukajlovića i amidžu Sulja kao i iz Petnjice Mahmuta Adrovića kao i mnoge druge, uglavnom mještane Azana. Ne mogu da se sjetim imena, zaboravio sam ali znam da je bio još jedan iz Lagatora. O svemu ovom mi je pričao moj otac i pokojni Dragomir Popović koji je i sam bio u toj grupi. Nakon sprovođena u Berane, gdje je obavljeno to prvo suđenje, jedan dio je ostao u zatvoru u Beranama a drugi dio je upućen u zarobljeništvo u Albaniju, u čuveni zatvor Skender-beg. Među njima su bili svi ovi pomenuti pa i moj amidža Suljo. Sjećam se odlično da mi je otac pričao kako je išao pješke preko Kosova da im ponese po nešto hrane i novca. Čak je u jednom navratu moj otac doživio napad i pljačku od strane albanskih plemena. Takođe se sjećam kako mi je pričao pokojni Dragutin da su, dok bi radili na imanjima i žnjeli pšenicu kao zarobljenici, od gladi jeli je živu“, prepričava Tufo život svog amidže kao zarobljenika u Albaniji među kojima je bilo još Bihoraca. „Nakon zatvora i ropstva u Albaniji, ova grupa naših ljudi biva prebačena na Cetinje da bi im se opet sudilo. Na tom suđenju, jedan dio njih je osbođen, među njima i Mahmut Adrovića a Suljo je, prema presudi tamošnjeg suda, prebačen u Italiju, gdje nastavlja svoju robiju u zatvoru Ponza. U tom zatvoru, pošto je bio pun komunistima, on stupa sa njima u kontakt i organizuju i pokreću akciju i borbu da se oslobode. Međutim, tu amidža biva ranjen, uhapšen i opet mu je suđeno. Presuda ga je uputila u Njemački grad Dahau, u koncentracioni logor Stalag 7A. Prije dvije godine sam obišao i to mjesto, eto, da vidim gdje mi je rahmetli amidža bio, a sve što je ostalo to je jedna zgrada gdje su zarobljenici radili i muzej sa maketom nekadašnjeg logora. Sablasno je pogledat i maketu a kamo li biti u stvarnom životu u takvoj sredini. Nakon kapitulacije Njemačke, 1945.godine, zarobljenici bivaju oslobođeni i mogli su da biraju gdje će da idu. Pričao mi je otac da je Uroš Vukajlović, koji je sve vrijeme bio zajedno sa Suljom u zarobljeništvu, pitan je li za komuniste ili za kralja na šta je on odgovorio da je za kralja. Taj njegov stav ga je odveo za Australiju, nije se vraćao u Bihor, dok je Suljo bio na strani komunista i on se vratio u svoje rodno Vrševo. Nije dugo poživio. Umro je nakon dvije godine po dolasku. Jeste se dva puta ženio ali, eto, nije uspio da ostavi za sobom potomstvo“; kaže Tufo Ajdarpašić, sinovac Suljov.

„Boli me odnos društva a i sistema prema mom rahmetli amidži. Pet godina ropstva i golgota koja je to pratila a niko o njemu ni riječ da pomene. Odlično znamo na koji su sve način dobijali te, prvoboračke penzije. Dosta njih je nije ni zaslužilo ali, snađu se ljudi. Moj amidža je zaslužio, ako ništa drugo, ono barem jedna hajrat/česma da mu se napravi. Bez obzira što me, kao njegovog sinovca, boli ova nepravda, mogu istaći da se ponosim sa njim. Sjećam se koliko mi je bilo puno srce kada bih otišao kod Dragutina Popovića, koji je živio u Budimlji i koji mi je tada pričao o njihovom putu i patnji a posebno me učinilo ponosnim kada mi je i on ispričao kako je moj otac donosio njima pješke potrepštine i time im, donkle, olakšao život zarobljenika u čuvenom albanskom zatvoru. Išao sam u Albaniju ne bi li došao do spiska zarobljenika. Nijesam uspio ali ću opet poći. Želja mi je da dođem do njega. Boli me ova naša neosjetljivost za ljudsku patnju čovjeka sa ovih prostora. Pa ko drugi treba da ga pomene ako ne mi“, zaključuje Tufo priču o svom amidži Sulju za portal radija.

A portal Radija Petnjica, rukovodeći se onom maksimom: sve što nije zapisano, kao da se nije ni desilo, rado je dao svoj doprinos da, nazapisanu priču i golgotu zarobljenika pod rednim brojem 12351, Sulja Ajdarpašića iz Vrševa, napiše i objavi i tako sačuva od zaborava Bihorca, jednog od rijetkih koji je sve vrijeme rata proveo kao zarobljenik.

DENIS BOŽOVIĆ

PODIJELI