U ovoj eri korona pandemije odlučio sam da se prisjetimo čovjeka koji je cijeli svoj profesionalni život posvetio borbi za zdravlje ljudi.

Prim. Dr Abdulah Kalač – Baćko

Moji motivi za istraživanje života, a još više rada dr Kalača su dvostruki: privatni i profesionalni.
Privatni – jer osjećam dug sredine prema nekome ko je sjaj Pantovčaka i izazove Zagrebačkog sveučilista zamijenio za rodno Rožaje.
Profesionalni – u medicini sam počeo od razumijevanja fiziologije, onda prošao patološku fiziologiju sve do liječenja pacijenata, da bi, na kraju, dominantni dio moje prakse postala reproduktivna medicina i sve ono što dovodi do zdravog poroda. To je ujedno i raskrsnica na kojoj se moji i putevi dr Kalača susreću.
Detalji iz njegove biografije, prikazani u ovom tekstu su rezultat usmenih kazivanja iz porodice, mojih sjećanja, kao i zajedničkog rada dok sam učio od njega. Neki djelovi bogate biografije su oskudniji, naročito oni koji se odnose na njegovo rano djetinjstvo, jer on, kao veoma skroman čovjek, nije volio da previše priča o sebi.

Dr Baćko je rođen u Kalačama, opština Rožaje, u uglednoj seljačkoj porodici, 19.03.1937. godine. Malo podataka je zapisano iz tog dijela njegovog života. Zna se da je sa roditeljima i braćom i sestrama proveo časno i teško djetinjstvo. Otac Mušan i majka Mejrema (rođena Škrijelj) su izrodili 7-oro djece od kojih je Baćko najmlađi. Rano djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu Kalače gdje je i pohađao četvororazrednu osnovnu školu. Sve to se događalo u vrijeme ratnog vihora drugog svjetskog rata i u vrijeme kada mu je otac Mušan bio u zarobljeništvu u Njemačkoj.
Osmogodišnju osnovnu školu završava u Ivangradu. Za to vrijeme je tu i stanovao, pa je rijetko dolazio da vidi roditelje za koje je bio mnogo vezan, što potvrđuje i činjenica da je pješačio od Ivangrada do Kalača čak 20 km kada bi dolazio da ih vidi.
Nakon završene osnovne škole upisuje gimnaziju u Peći. U Peć je odlazio pješice (46 km) uskim karavanskim putevima, prateći karavane koji su donosili hranu u Rožaje. Stanovao je u sivoj kamenoj kuli koja je služila kao internat u to vrijeme. Nakon završene gimnazije pokušava upisati fiziku i hemiju u Skoplju, a zatim dvije školske godine provodi radeći kao učitelj u rožajskom selu Gornja Lovnica. Često je sa sjetom pričao o svom prvom radnom danu sa školskim dnevnikom u ruci i o svojoj prvoj plati.
Brat Ahmet ga upisuje na Medicinski fakultet u Zagrebu gdje studije započinje 1960. godine.
Tokom studija stiče brojne prijatelje. Pripadao je sjajnoj generaciji budućih ljekara, kojoj je izmedju ostalih pripadao i Asim Kurjak.
Za vrijeme studija upoznaje svoju buduću suprugu, gđu. Jelicu Kirigin. Jelica je bila naočita, viša medicinska sestra, čiji su roditelji porijeklom sa ostrva Brač (njena majka je rodjena Lukšić). Porodica Kirigin je jedno vrijeme živjela kao iseljenička u Čileu a nakon rata se vraćaju i žive u Zagrebu na Pantovčaku, gdje su se Abdulah i Jelica prvi put i sreli. Studenska ljubav je krunisana brakom iz kojeg su se rodili ćerka Inica (1965god.) u Zagrebu, danas ugledni stomatolog u Hrvatskoj, i sin Denis-Braco (1968 god.) u Novom Pazaru, koji danas živi i radi u Rožajama, čija ćerka nastavlja svijetlu porodičnu medicinsku tradiciju.
Nakon završenih studija, Baćko se vraća u Rožaje i ubrzo odlazi da služi vojni rok u Virovitici u sanitetskoj službi.
Od 1967. godine neprekidno živi i radi u Rožajama.
Prve dane ljekarskog službovanja provodi u oskudno opremljenoj zdravstvenoj stanici. Tih godina Baćko je bio sve: sanitet, sestra, babica, hirurg i ginekolog. Susreo se sa svom surovošću i nemaštinom tog vremena.
U tadašnjim uslovima kada je Rožaje bilo povezano s najbližim gradovima Ivangradom i Novim Pazarom jedino uskim makadamskim putevima, transport bolesnika se najčešće odvijao zapregom.
1971. godine, Baćko započinje specijalizaciju iz ginekologije i akušerstva. Dvije godine specijalističkog staža obavlja u Ivangradu.
Te 1972. godine otvara se magistralni put kroz Rožaje o čemu je često sa radošću pričao.
1973. godine odlazi za Beograd, gdje završava specijalistički ispit kod mentora prof. dr Mladenovića.
Od 1976. god. se vraća u svoje Rožaje u JU Dom zdravlja, gdje i završava svoj radni vijek 2004. godine.
Profesionalni put dr Kalača je počeo sa zanosom mladog ljekara spremnog da se potpuno posveti liječenju bolesnih, što je radio svesrdno u toku mnogih godina. Kako je vremenom shvatio da zdravlje ljudi mnogo više može da unaprijedi doprinoseći njihovoj edukaciji i obaviještenosti, on je svakodnevno uporno radio na prevenciji bolesti u našem gradu.
U tom period unaprijedio je porodilište koje je funkcionisalo od 01. marta 1958. god. ali neopremljeno i tek sa povremenim dolascima ginekologa specijaliste.
Tada se većina rožajskih žena porađala kući pa je samim tim i stopa smrtnosti novorođenčadi i porodilja bila izuzetno visoka. S tim problemom se uporno borio i izborio.
Njegov dolazak je bio zapravo početak uspona zdravstva u Rožajama .
Ubrzo postaje direktor JU Dom zdravlja u Rožajama i na toj funkciji je bio 25 godina, sve do 2000. god.
Dr Kalač se ubrzo proslavio po velikoj posvećenosti i požrtvovanosti sa kojom je liječio pacijente. U sjećanju svih gradjana Rožaja ostao je njegov lik sa cigaretom koja visi kao da će svakog trenutka pasti, dok je obilazio svoje pacijente u bilo koje doba dana i noći, a često i po nevremenu, kiši ili snijegu. Porodica se brinula da će na taj način ubrzo izgubiti zdravlje, što se i obistinilo kad je oboleo od visokog krvnog pritiska, dodatno zakomplikovanog reumatskim promjenama.
Za vrijeme svog direktorskog mandata Dom zdravlja je doživio puni preobražaj. 1978. god. je izgrađen velelepni novi Dom zdravlja koji je svojim izgledom, kvadraturom i sadržajem prevazilazio vrijeme u kome je izgrađen. Na krilima te promjene, mladi ljekari dolaze i ostaju u Rožajama, a počinju se i dijeliti stipendije studentima medicine.
Uporedo sa radom na terenu kao i u domu zdravlja, Baćko se bavio i naučnim istraživanjem. Autor je mnogih stručnih radova. Za svoj naučni rad 1988. godine dobija priznanje primarijusa. Za to vrijeme je biran kao poslanik u Republičkoj skupštini a dobio je i mnogobrojna druga prizanja kao što je Septembarska nagrada, grada Rožaja. Svojom neizmjernom energijom bio je pokretač kako u zdravstvu tako i u društvu.
Ljekarsku etiku je poštovao i nikada nije o svojim pacijentima pričao u krugu porodice i prijatelja. U duši je bio veoma skroman i blag, ali odlučan i istrajan do grubosti u svom radu. Krasila ga je disciplina i neizmjerna vrednoća. Imao je izrazite crte lica sa karakterističnim nemirnim pramenom kose, prodornim i bistrim plavim očima iza okruglih naočara tankog okvira. Kosu je uvijek šišao na vrlo kratko izuzev tog nemirnog pramena po kome smo i mi kolege i pacijenti znali i kada je ljut i kada je pun zadovoljstva. Na poslu nije previše govorio, tako da su ga najmlađi kolege zapamtili kao ćutljivog, ali se njegova riječ besprijekorno poštovala. Zahvaljujući svojoj naravi, staloženosti u poslu, kao i nesebičnom zalaganju, Baćko postaje omiljen među pacijentima svih društvenih slojeva Rožaja, Berana, Peći, Novog Pazara, Tutina i Bijelog Polja. Prema opisu starijih Rožajaca, on je vrlo brzo postao jedan od najpopularnijih ljekara u regionu: kod inteligencije zato što je donio duh Zagrebačkog sveučilišta, a kod naroda zato što mu se naročito bio posvetio organizovanim edukovanjem i liječeći siromahe i svojski se za njih zauzimajući.
Osim što je bio predan medicini i svojoj praksi, Baćko je bio posvećen porodici iako je zbog obima posla za nju imao malo vremena. Smatrao je da snaga jedne nacije i svake porodice leži u rađanju i odgoju zdrave djece.
Do same smrti, na rožajskom trgu, Baćko je uvijek bio okružen mnogobrojnim književnicima, slikarima, kulturnim radnicima i intelektualcima, koji su ostali prisni prijatelji porodice Kalač.
Stoga sam posebno zahvalan što me je zapala čast da pišem o Baćku, jednom od najvećih imena crnogorske medicine.
Odlaskom dr Kalača, Crna Gora je izgubila velikog rodoljuba i prijatelja, grad predanog i mudrog inicijatora i aktivistu, a kolege jednog od najpoštovanijih među njima.
Ispisujući ove redove, shvatio sam da moram nešto da preduzmem kako bi rad jednog značajnog čovjeka, humaniste, dobrotvora, zdravstvenog prosvetitelja, i prije svega plemenitog ljekara, prepoznala istorija naše sredine.
Ni do danas nijesam uspio da shvatim zašto Dom zdravlja u Rožajama nema ime. Neka ovaj tekst bude ujedno inicijativa i argument da taj naziv bude upravo, Abdulah-Baćko Kalač ,jer je bio neumorni medicinski vajar.

Prim dr Izet Bralić

PODIJELI