Piše: Hamdija Rastoder

Jug Luksemburga, grad Eš (Esch Alzette), zgrada kao i svaka zgrada sa 28 stanova, otvoren prozor na jednom od njih uokviruje moju glavu. Dokon, kakav odavno nijesam bio, gledam u ulice, igrališta, parking… koje je korona pretvorila u pustoš bez ljudi.

Rijetko ko prođe, i ako se to desi, ne osvrće se već brzim korakom nestaje iza ćoška i mog vidokruga. Čuje se poneko auto, katkad i poneki Bus, ali sem vozača, nikog u njemu nema. Dobro je, ljudi poštuju preporuke Vlade i neka me u tom razmišljanju.

Dirljiva mi je scena iz Italije, u kojoj stanari pjesmom sa balkona prkose ubojitom virusu. Zato smo i mi u zgradi gdje najviše ima naših, razmišljali o tome, razgovarali… Šta da pjevamo, koju pjesmu?

Iskoristio sam „funkciju“ člana sindikata zgrade i tehničara pa sam predložio da to bude „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“.

Ponijelo me, jer je u tom trenutku Crna Gora bila jedina u Evropi bez virusa, a pjevali bi Bihorci i iz susjednih zgrada. Spora stanarska administracija i konsultacije tjeraju me da mislim da će se prije naći lijek za ovaj Virus no što ćemo odlučiti šta da pjevamo i kako da se hrabrimo.

Ima tome i nedelju dana od kako je Vlada Luksemburga donijela odluku da zatvori vrtiće, škole, fakultete, restorane, kafane, butike …..Bio je četvrtak kada su tu odluku donijeli, a već u petak rano sve su prodavnice bile toliko pune. Na parkingu nije bilo mjesta. Ogromni redovi, kolica do vrha, neki i sa dvoje-troje…. Prazne se rafovi i panika nadvladava razum. Eto i ja sam kupio malo više namirnica od uobičajenog i pitam se da li sam i ja paničar. Juče sam opet bio u trgovinu da dopunim zalihe i vidim da ima svega. Prazni samo rafovi gdje je hljeb, toalet papir i jaja. Čuš nema jaja! Da li to znači da kokoške ne stižu produkovat onoliko koliko čovjekov strah može ponijeti.

Rukovodstvo Zavičajnog kluba „Bihor“, gdje sam sekretar, se maksimalno pridržava preporuka Vlade, pa smo naše prostorije zatvorili i nema svakodnevnih aktivnosti, okupljanja i manifestacije. Sve smo otkazali do 19. aprila, kako nam je to sugeriresala komuna Rumelanž. Konsultacije obavljamo preko „viber“ grupe kao i kontakte sa našim članovima.

Nije ovo jednostavna i bezazlena situacija kada se ograničavaju slobode. Možda nas je život razmazio pa nam teže pada, ali mislim da nas globalno nije ništa tako ujedinilo kao ova opasnost. Virus ne bira, ni po boji, ni po bogatstvu, a ni po nacionalnosti niti vjeri. Koroni smo svi isti i čini mi se da uhvati samo one neodgovorne ili je možda čista slučajnost, haj mu ga sad znadi. Poštujem struku, samo razmišljam.

Zovem brataničinu telefonom da vidim kako su, ima troje djece i prinuđeni su kao i svi, na kućnu samoizolaziju.

„Komšija mi malo prije kaže da djeca skaču i da ih umirim“, kaže ona.

„Svašta“, rekoh.

„Čuš djeca skaču? Pa moraju da skaču, djeci je to skoro pa dužnost. Ograničeno je kretanje, parkovi i igrališta zatvoreni i kako ja djecu da kontrolišem i natjeram da sjede i crtaju i pišu po cijeli dan. Nema šanse“, jada se bratanična.

Pomislih ima i onih sa tankim nervima i dabogda na dobro da izađe.

Vlada Luksemburga je, prije dva dana, uvela vanredno stanje tako da se od petka, kao dodatna mjera, uvodi zabrana rada, tj. zatvaraju se bauštele. Zvuči čudno i zabrinjavajuće. Naši zemljaci u Luksemburgu su poznati kao marljivi, radni i veliki darodavci. Pričam danas sa prijateljima, preko telefona naravno, i oni se žale.

„Zamisli, zabranili su nam da radimo“, kažu oni kao da im to zapravo najteže pada.

Firme „M.E.T“, „BIHOR“ i „EHH“ koje vode Bihorci Ero Muhović i Eko Duraković, Medo Latić i braća Halilovići, Esko,Harun i Hajro, do petka moraju obustaviti radove i radnicima savjetovati samoizolaciju.

Zatvaranjem restorana, kafana,klubova i bauštela u najvećoj mjeri prestaje direktan susret tako da nam je jedini i  bezbijedan kontakt ostao internet i telefon. Pratimo ,čini mi se, kao nikad do sada medije i društvene mreže. Divili smo se i ponosili to što je naša domovina Crna Gora tako dugo odolijevala virusu. „Ne daj se mala“ – to nam je bio svaki drugi status na FB.

Zatvaram prozor, malo je hladnjikavo, ne bih da se razbolim, a i moram vidjeti kako moje unuke na drugom kraju grada provode vrijeme.

Samo želim da na kraju pozovem sve naše zemljake i čitaoce portala radiopetnjica.me , ma gdje bili, da se maksimalno pridržavaju uputstava nadležnih i time čuvaju svoje i zdravlje svoje porodice, a time i šire zajednice. Svakako da se takvim odgovornim odnosom solidarišemo sa medicinskim osobljem koje je na prvoj liniji odbrane, (ne volim ratnu retoriku, ali ne nađoh prikladniji izraz), na taj način što ćemo ostati u svojim domovima.

Dobro je da još imamo snage za humor, pa su društvene mreže pune različitih šala o virusu, ali nažalost i dezinformacije.

Budimo odgovorni, jer ovo prevazilazi snagu pojedinca ili institucije. Sada se traži solidarnost i odgovornost svih.

Dobro je kada vidimo masovno solidarisanje sa zdravstvenim radnicima koji imaju radnu obavezu, a raduje i sve veći odziv sponzora zdravstvenim ustanovama u borbi protiv koronavirusa.

Ko zna mozda se i naši političari, a posebno oni koji ne dolaze u parlament i ne rade, odreknu jedne mjesečne plate u korist zdravstva.

Lijep bi to gest bio zar ne?

U ovom trenutku u malom Luksemburgu, koji ima oko 600 000 stanovnika, imamo 203 zaražena, a nažalost i dva smrtna slučaja.

Ostani Doma, Bleif doheem.