Piše: Faiz Softić

Ferid Muratović je dijete poniklo u Petnjici na sjeveru Crne Gore, pa, iako je rano ostao bez roditelja, zahvaljujući brizi svoje nane Hanife – očeve majke, ni on ni njegova dva mlađa brata, nisu izostajala za djecom toga kraja.

Dobroćudan i druželjubiv, pun šala i dosjetki, omiljen u krugu prijatelja, od prije desetak godina počeo je svoja iskustva pretakati u stihove. Njegovo ime počelo se pojavljivati na stranicama novina i raznih portala, a onda je, u relativno kratkom roku, objavio tri stihozbirke i knjiga kratkih priča. U početku je bilo zapliatanja, ali je iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu – sve više napredovao, pa se, poslije zbirki poezije:  Spremište za moju tugu, Pjesme noći i Jorgan od kamena, pojavio i njegov prozni prvijenac – knjiga kratkih priča „Čovjek u vodi“.

To su neposredno ispričani događaji iz njegovog djetinjstva sa svim potrebnim elemntima dobre književne priče. U svakoj od njih sve, naprosto, vrvi odi života sela, i života seljaka u bihorskim bespućima gdje se, da bi se preživjelo, moralo dovijati na razne načine. I to je priča, pa ako je poduzme istinski taletovan pisac – ona se pretvara u filigranski izvezenu pripovijest, koja, na originalan način svjedoči i čuva prošlost od zaborava, čineći je ljepšom.
Imao sam možda i nezahvlnu ulogu u nastajanju i književnom sazrijevanju Ferida Muratovića. Uređujući njegove priče valjalo ih je stislski dograditi, a u isto vrijeme sačuvati njihovu originalnost, i ne okrnjiti slikovitost kojima obiluju Feridovi iskazi.
Mnogo puta sam ponovio, a to činim i sada:

Bio bih jako sretan da sam se sa Feridom susreo još prije tridesetak godina, kada sam i sam počinjao, i kada mu ne bi bilo kasno da još mnogo šta iščita i da još spremniji uđe u, za njega, očito je, književnu avanturu.

No, bilo kako bilo, Ferid Muratović ostaje kao neobično spisateljsko ime svoga zavičaja – Bihora i Petnjice o kojoj je mnogo puta pisao sa izrazima ljubavi, čežnje i topline.
Kao ilustarciju svega rečenog objavljujemo njegovu priču „Strah od nalaza“.

 STRAH OD NALAZA

Omerčić, kako su ga ponekad zvali, nabavi odnekud staro bisiklo bez guma, pa ga očisti i podmaza kolamastom iz Rahmanove vlačare, nađe tvrdo vodeno kablo i njime obloži felme bicikla. Bio je to sada njegov mercedes. Tako ga je zvao, tako su ga zvali i drugi. Stizao je na njemu do u treće selo, čak do Bioče. Djeca su se divila dok je špartao biorskim putevima, a on likovao.
Malo što bješe dijete bez roditelja, malo zbog njegovih šerluka – voljelo ga je cijelo selo. I nije bilo djeteta, i nije bilo žene, niti čovjeka da nisu poznavali Omera Jasiku i njegovog mercedesa.
Ali, majstor Tule, pronalazač kakvog nemaše cijeli Bihor, niti preko Lima, napravi mu malu radiostanicu kojom se uključivao na kanale radija. Doduše to je moglo samo kada je bio u blizini radio aparata, ali njemu je to bilo dovoljno da pravi zbrke od kojih se narodu dizala kosa na glavi.
Hvala majstor-Tulu, ali – ne lezi vraže…
Podrani on tako jednog proljećnog jutra kod tetke Naile u Studeni Do, a tih dana nekakva malaksalost bješe oborila muža joj, i tetka njegovog Vehbiju Sokolovića, te bješe davao nalaze u Dom zdravlja u Bijelo Polje, i sad, onako bolešljiv, Vehbija je više ležao kući nego je išta drugo radio.
Ode Omer iza kuće, sjede na kladu i sačeka da završe vijesti koje je Vehbija bez daha slušao, pa kad završiše – Omer uključi svoju spravu: – Pažnja, pažnja! – odjeknu iz crnog duguljastog radija pored Vehbijine glave. On se prenu:  – Šta li je sad, za Boga miloga? – kao da je slutio da se o njemu radi. – Vehbiji Sokoloviću iz bihorskog sela Studenii Do ne valjaju nalazu, ni hič… Odmah da se javi u Dom zdravlja u Bijelo Polje ili ni zoru neće iščekat.
– Aiiih… – skoči Vehbija kao oparen.

– Ženo, đeco, kamo vas?… – kao bez glave jurio je po sobi i skupljao odjeću. – Kaiš, kamo mi kaiš, juče sam s njim bio haruna, đe ga ostavih?…
– Šta bi, Vehbija, za Boga miloga, šta bi?…
– Gotov sam, gotovo je sa mnom, Boga mi sam sanjo đe propadam u neki mutan jaz, obistini se… Sve meni san kaže, sve… I ne trebaju mi doktori… Radio javlja da su mi nalazi katastrofalni i da se hitno javim, o Naila… U koliko ono ima autobus sa Glavice? Koliko je to sati? Valja li mi ovaj kaput, đe su mi one crne pantole?… Vehbija je unezvijereno trčao po kući. Omerčić ostavi spravu pod strehom i uđe u sobu: – Šta je tetak? – Upita ga kroz smijeh, a on ga tako ošinu pogledom da se ovaj umalo prevrnu na leđa. – Tebi do smijeha, a meni život o koncu, je li?! – razdera se Vehbija i Omer umuknu.
I dok je krupnim koracima gabio niz baštu, Omer je dozivao:
– Tetak, ja sam se šalio! – ali se Vehbija nije obazirao; ni lijevo ni desno, grabio je naprijed i ponavljao:  – Aiiih, Aiiih….
Poče i kiša, nekoliko puta Vehbiji se poklizaše cipele ali se on održa. Omer je trčao za njim i ponavlja: To sam se ja šalio, o tetak… On se ni dalje nije obazirao. Ono što je čuo na radiju za njega je bilo svetinja, a ovo što Omer trčkara za njim i pominje nekakvu šalu nije ni čuo. Došao je do rijeke Grnčarke koja u proljeće toliko zna podivljati da zajmi nositi sve mostike. I sada je bila mutna i nadošla. Mostika je čvrsto stajala, a i utvrđivao je bješe baš i Vehbija ni hefta ne bješe sastavila. Bijelele su se glatke podnice iznad mutne vode. Vehvija zakorači na mostiku. Napravi nekoliko koraka i pokliza se. I dok mu je u glavi odzvanjalo: da se hitno javi u Dom zdravlja u Bijelo Polje, obje mu noge poletješe na desnu stranu, on krenu da se uhvati za dugačku letvu za koju bi se prolaznici pridržavali, ali je bilo isuviše kasno, samo je uprazno mlatarao rukama dok su ga bukovi mutne vode preuzimali u svoja njedra. Omer Jasika dječak tek zauzeo četrnaestu, vrištao je iz glasa, trčeći nizvodno. Nekoliko puta je i pokušao da uskoči u mutne bukove Grnčarke, da ga spašava, ali se nije usuđivao.

***

Ima Boga. Tvrdim i svjedočim. Njegovom naredbom Salem Dolovac i brat mu Ešef kojega zovahu Gomila, nađe se kraj nabujale Grnčarke, pružiše dugački kolac za koji se uhvati Vehbija Sokolović i izvukoše ga na obalu, ali onako mokar i isprepadan nije mogao na lijevu nogu. Nekako ga dovukoše do svojih kola, smjestiše na zadnje sjedište i – pravac bolnica. Tamo su mu ustanovili iščaš noge i napuklinu desne podlaktice. Tu, u bolnici, provede cijelo veče i sutradan sav u zavojima, bi pušten na kućno liječenje. Nalaze niti on, niti bilo ko drugi nije pominjao. Poštom su mu dostavljeni sedam dana kasnije i medicinska sestra Joka Svirala koja je obilazila bihorska sela i ponekom, ko je onemoćao, udarala injekcije u debelo meso, reče da su mu nalazi kao u momka. Vehbija se osmjehnu, odzvanjale  mu jesu riječi sa radija, ali je se ipak osmjehivao…
– Ako već pravite radiostanice – veli mi neki dan, sada već odrastao i jedan kroz jedan domaćin Omer Jasika, onda sa njih ne širite šale koje čovjeku mogu glave doći. Reče to, pa se duboko zamisli…
Kajao se. I smijao se…

PROČITAJTE JOŠ:

RASTODER: NIKO NEMA PRAVO DA BILO KOME USKRAĆUJE AUTOHTONOST I DRŽAVNOST ZBOG VJERE ILI NACIJE

 

PODIJELI